Tri tjedna kroz Evanđelje po Ivanu, jedno poglavlje na dan: staloženo hodanje s Isusom od početka do uskrsnuća.
1. dan
Današnje čitanje
Promišljanje
Prije nego što je zapjevala prva ptica, prije nego što se prvi val razbio o prvu obalu, prije nego što je vrijeme dobilo ime, bijaše Riječ. Ivan svoje Evanđelje ne počinje jaslama ni čudom. Počinje prije početka. „U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše kod Boga, i Riječ bijaše Bog.“ Ako te ta rečenica pogodi poput kamena bačenog u mirnu vodu, dobro. Pusti da se krugovi šire. Za onoga tko prvi put čita, evo ključa: Ivan Isusa naziva „Riječju“, grčki Logos. Taj bi naslov zaustavio i židovske i grčke čitatelje. Židovima je Riječ Božja bila sama sila kojom je stvaranje izgovoreno u postojanje. Grčkom mislitelju Logos je bio počelo koje uređuje svu stvarnost. Ivan gleda oba naroda i kaže: onaj za kojim ste posezali, onaj prema kojem ste razmišljanjem hodili, ima ime, i postao je tijelom. Ta rečenica, „Riječ tijelom postade i nastani se među nama“, šarka je na kojoj se okreće sva ljudska povijest. Vječno je zakoračilo u prolazno. Beskonačno je obuklo kožu. Nije poslao poruku, nego je sam postao poruka. A Ivan, koji je Isusa osobno poznavao, koji je blagovao s Njim i hodao uz Njega prašnjavim putovima, to govori mirnom sigurnošću čovjeka koji je vidio vlastitim očima: „vidjesmo slavu njegovu.“ Za iskusnog vjernika, zadrži se ovdje još trenutak. Primijeti da Riječ nije bila samo s Bogom, nego okrenuta prema Bogu, licem u lice, u vječnom odnosu ljubavi prije nego što je išta drugo postojalo. Spasenje koje On donosi nije pogodba smišljena u nevolji. Ono izvire iz zajedništva koje je oduvijek bilo. Bio si ljubljen prije nego što je svijet imao razlog voljeti te. Gdje god se danas nalazio, bio ti nov na ovim stranicama ili ih poznavao do udobnosti, poziv je isti. Svjetlo i dalje svijetli. Tama ga nije obuzela. A Riječ i dalje posiže prema tebi.
2. dan
Današnje čitanje
Promišljanje
Nešto je divno obično u mjestu koje je Isus odabrao za svoje prvo zabilježeno čudo. Ne hram. Ne prijestolna dvorana. Svadba. Seosko slavlje na kojem je ponestalo vina i majka koja tiho donosi svoju brigu Sinu. Druga glava Ivanova evanđelja započinje usred svakodnevnog života, i upravo je to bit. Marijine riječi slugama među najtišim su, a najsnažnijim riječima u cijelom Pismu: „Što god vam rekne, učinite!“ Ona ne zna točno što će On učiniti. Zna samo tko je On. Zato sve oko sebe upućuje na Njega i povlači se. U toj jednoj rečenici sadržana je cijela teologija vjere. Ona ne daje upute Isusu, nego Mu vjeruje. Ne upravlja ishodom, nego priprema sluge na poslušnost. Ako ste ikad uputili očajnu molitvu ne znajući kako će Bog odgovoriti, stajali ste točno tamo gdje je stajala Marija. Isus nalaže slugama da napune šest kamenih vrčeva, onih koji su služili za židovska obredna pranja, do vrha vodom. Svaka je pojedinost važna. To su bile posude namijenjene umivanju, uklanjanju obredne nečistoće. Isus uzima ono što je stvoreno za ritual i pretvara u nešto što donosi radost slavlju. Stari poredak pranja i nastojanja tiho se i milostivo zamjenjuje nečim novim. Kad upravitelj stola proba rezultat, zadivljen je: najbolje vino sačuvano je za kraj. Novom čitatelju ovo se čudo naziva „znakom“, a Ivan tu riječ rabi namjerno. Znak upućuje izvan sebe. Čudo je stvarno, ali je i poruka: onaj koji ovo čini nije običan učitelj. A dugogodišnjem vjerniku predlažem da razmisli što bi „kameni vrčevi“ mogli značiti u njegovu životu: vjerske rutine, dužnosne navike koje su se isušile. Isus nije došao osuditi vaše prazne posude. Došao ih je napuniti do vrha i pretvoriti u nešto što donosi radost. Najbolje, u Njegovim rukama, nikad nije iza vas. Ono se uvijek priprema.
3. dan
Današnje čitanje
Promišljanje
Nikodem dolazi noću. On je farizej, jedan od najobrazovanijih, najcjenjenijih i vjerski najrevnijih ljudi u Jeruzalemu. Cijeli je život proučavao Pisma. Zakon je držao s najvećom pomnošću.A ipak mu nešto ne da mira. Dolazi u mraku, možda da ga nitko ne vidi, možda zato što pitanja koja ga žare više ne mogu čekati dan. Što god ga navelo, Isus ga prima bez ijedne riječi prijekora. Vrata su otvorena, čak i u ponoć. Isus odmah dolazi do srži onoga što Nikodemu treba: "Zaista, zaista, kažem ti, ako se tko ne rodi ponovno, ne može vidjeti Kraljevstva Božjega." Nikodem, učenjak, posrće na jednostavnim riječima. Ponovno roditi? Kako odrastao čovjek može po drugi put ući u majčinu utrobu? On misli tjelesno, a Isus govori duhovno. I ta zbunjenost nije svojstvena samo Nikodemu. Mnogi danas "ponovno rođenje" čuju kao vjersku oznaku, a ne kao živu stvarnost. Isus misli nešto korjenito: Božji život mora biti usađen u tebe odozgor. Ne možeš ući razmišljanjem, zaslugom ni nasljedstvom. Moraš postati nov. Zatim slijedi redak koji su nazvali evanđeljem u malom: "Jer Bog je tako ljubio svijet da je dao Sina svoga jedinorođenoga, da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni." Čitaj polako. Opseg je zapanjujući: cijeli svijet. Poticaj je ljubav, ne dužnost, ne strategija, nego ljubav. Način je darivanje, najskuplji dar koji se može zamisliti. A ponuda je otvorena: svaki koji vjeruje. Ta riječ ne izostavlja nikoga. Za onoga tko čita prvi put, ovo je otkucaj srca svega što će ti Ivan pokazati u sljedećih osamnaest poglavlja. Za vjernika koji je Ivan 3,16 citirao tisuću puta, zastani kod riječi "tako": ona ne govori samo o činjenici Božje ljubavi, nego i o njezinoj mjeri. Koliko je Bog ljubio svijet? Toliko da je dao. Križ nije bio nevoljka nužnost. Bio je to ljubav, odmjerena do posljednje kapi. Nikodem je došao u mraku. Otišao je noseći svjetlo koje još nije mogao posve objasniti. Isto svjetlo nudi se i tebi danas.
4. dan
Današnje čitanje
Promišljanje
Podne je, najžešća vrućina, kad nijedan razuman čovjek ne izlazi crpsti vodu. Pa ipak, evo žene na zdencu. Dolazi sama, a ta usamljenost nije slučajna. Ima prošlost zbog koje je postala izopćenica čak i među svojima. Ne očekuje razgovor. A zacijelo ne očekuje onaj koji će dobiti. Isus već sjedi na zdencu kad ona stiže. Ivan nam kaže da je "morao proći kroz Samariju", putem kojim se većina židovskih učitelja izbjegavala kretati, jer Židovi i Samarijanci nisu dijelili ništa osim međusobnog prezira. Ali Isus bira dulji put kroz teško mjesto, jer ondje je žena koju treba pronaći. Traži od nje vode da se napije i time prelazi sve društvene granice onoga doba: vjerske, etničke i moralne. Ona je zatečena: "Kako ti, Židov, možeš tražiti da ti dam piti, a ja sam Samarijanka?" Njegov odgovor okreće cijeli razgovor naglavce. On nije žedan. Ona je. "Kad bi ti znala dar Božji", kaže joj, "i tko je onaj koji ti veli: 'Daj mi piti', ti bi ga zamolila i dao bi ti vode žive." Ona je došla zahvatiti vodu i otići. On je došao ponuditi joj nešto zbog čega više nikada neće ožednjeti: ne tjelesni izvor, nego zdenac žive vode koja struji u život vječni. On ne govori o utaživanju žeđi. Govori o dubokoj, neutaživoj čežnji ljudske duše koju nijedan odnos, nijedno postignuće i nijedna religija nikada nisu potpuno ispunili. Zatim dolazi trenutak koji mijenja sve. Govori joj o njezinu vlastitu životu: pet muževa, a onaj s kojim je sada nije joj muž. Ne kaže to okrutno. Kaže to s mirom Onoga koji je poznaje dulje nego što ona poznaje samu sebe. Nije posramljena u vjeru; ona je u nju ugledana. Trči natrag u svoje selo i govori: "Dođite da vidite čovjeka koji mi reče sve što sam učinila. Da nije on Krist?" Za onoga tko tek počinje: primijeti da je Isus izabrao ovu ženu, nevjerojatnu, previđenu, koja živi na rubu, kao prvu osobu u Ivanovu evanđelju kojoj se otvoreno objavio kao Mesija. Za iskusna vjernika: na kojim si krivim zdencima crpio? Živa voda se još nudi, a ponuda je još uvijek besplatna.
5. dan
Današnje čitanje
Promišljanje
Zamisli natkriveni trijem uz jezerce u Jeruzalemu: pet trijemova punih bolesnika, slijepih, uzetih, ljudi koji su prestali očekivati išta dobro. Čuli su da se voda ponekad uzburka i da će onaj tko prvi uđe biti ozdravljen. Jedan je čovjek ondje ležao trideset i osam godina. Trideset i osam godina gledanja kako drugi stignu prvi. Trideset i osam godina gotovo. Isus ide ravno k njemu. Ne k najdramatičnijem slučaju, ne k onomu s najglasnijim vapajem, nego k ovom čovjeku, izmorenom desetljećima čekanja. Postavlja pitanje koje zvuči gotovo čudno: „Hoćeš li ozdraviti?” (Ivan 5,6). Zašto pitati bolesnika želi li ozdraviti? Jer Isusu nije stalo samo do popravljanja tijela. On gleda cijelog čovjeka, i onaj dio njega koji se možda pomirio s nemoći i naučio odrediti sebe prema svojem stanju. Čovjek na pitanje ni ne odgovara izravno. Objašnjava zašto dosad nije uspjelo. Još uvijek misli o jezercu, još uvijek gleda na stari sustav. A Isus jednostavno progovara: ustani, uzmi svoju postelju i hodaj. Nema vode. Nema obreda. Nema čekanja. Samo riječ Sina Božjega, i trideset i osam godina uzetosti završava jednom rečenicom. Ali poglavlje tu ne staje. Vjerski su vođe razgnjevljeni, ne zato što je čovjek ozdravio, nego zato što se to dogodilo u subotu. Isus odgovara jednom od najdojmljivijih tvrdnji u cijelom Svetom pismu: da On i Otac djeluju zajedno, da Sin ima vlast davati život i da Pisma koja vođe proučavaju upućuju na Njega. Ozdravljenje je bilo znak; tvrdnja je bit. Danas čuj kako ti Isus postavlja isto tiho pitanje. Postoji li u tvom životu mjesto, navika, tuga ili strah, gdje si tiho prestao očekivati da ćeš biti ozdravljen? On ne čeka da pronađeš pravo jezerce ili pravi trenutak. Stoji tik uz tebe i pita jesi li voljan.
6. dan
Današnje čitanje
Promišljanje
Dan prije ovog razgovora Isus je nahranio pet tisuća ljudi s pet kruhova i dvije ribe. Narod se najeo do sitosti, a sada su prešli jezero da Ga ponovno pronađu. To je nježan trenutak koji brzo postaje ispitivački: Isus gleda u mnoštvo i u biti kaže: niste ovdje zato što ste vidjeli čudo, nego zato što ste dobili besplatan obrok. Oni žele kruh. On im želi dati samoga sebe. Slijedi jedno od najdubljih i najzahtjevnijih učenja koja je Isus ikad dao. On izjavljuje: „Ja sam kruh života. Tko dolazi k meni, nikada ogladnjeti neće; i tko vjeruje u mene, nikada ožednjeti neće“ (Ivan 6,35). Za onoga tko prvi put čita, primijeti što Isus čini: uzima najosnovniju ljudsku potrebu, hranu, opstanak, ono bez čega se ne može živjeti, i kaže da je On odgovor na glad još dublju od te. Svaki čovjek koji je ikad živio zna što je biti gladan nečega što ne može sasvim imenovati. Isus to ovdje imenuje. Narod se opire. Traže znak, a to je ironično, nakon što su Ga gledali kako hrani tisuće. Spominju manu, kruh koji je Bog dao njihovim precima u pustinji. Isus ih nježno ispravlja: taj kruh nije dao Mojsije, nego Otac, i taj je kruh uvijek upućivao na nešto bolje. Pravi kruh s neba daje život svijetu, i taj je kruh osoba. Do kraja poglavlja mnogi učenici odlaze. Govore da je učenje pretvrdo. Isus se okreće dvanaestorici i pita hoće li i oni otići. Petrov je odgovor jedan od najljepših u Evanđeljima: „Gospodine, kome bismo otišli? Ti imaš riječi života vječnoga“ (Ivan 6,68). Petar ne kaže da je sve razumio. Kaže da nema kamo drugamo otići. To je iskreno priznanje svake duše koja je istinski susrela Isusa. Ne da je svako pitanje odgovoreno, nego da samo On siti najdublju glad. Čime se danas hraniš što te do večeri ostavlja praznim? Kruh života i dalje se nudi.
7. dan
Današnje čitanje
Promišljanje
Posljednji je dan Blagdana sjenica, tjednog slavlja u Jeruzalemu na kojem je svećenik svakoga dana nosio vodu iz Siloamskog ribnjaka i izlijevao je kraj oltara, kao živu uspomenu na vodu koju je Bog dao Izraelu u pustinji. Mnoštvo se okupilo, obred je na vrhuncu, i u taj napeti trenutak Isus ustaje i viče riječima koje su zacijelo prekinule svaki razgovor u blizini: „Ako je tko žedan, neka dođe k meni i pije!“ (Ivan 7,37). Novom čitatelju pomaže znati što je taj blagdan značio tim ljudima. Voda u suhoj zemlji nije utjeha, nego sam život. Cijeli je obred bio molitva, čežnja, sjećanje da je Bog jednom učinio da voda poteče iz stijene. Isus stoji usred te molitve i kaže: ja sam odgovor na nju. Ide i dalje: tko vjeruje u njega, neće samo primiti živu vodu, nego će postati njezin izvor. „Iz njegove utrobe poteći će rijeke žive vode“ (Ivan 7,38). Duh Božji, koji prebiva u čovjeku, ne samo da zadovoljava, nego i preljeva. Poglavlje je puno podjela. Neki kažu da je prorok. Neki kažu da je Krist. Neki ga žele uhititi. Čak se i stražari poslani da ga uhvate vraćaju praznih ruku i jednostavno kažu: „Nikada čovjek nije tako govorio kao ovaj čovjek“ (Ivan 7,46). Nešto je u Isusovim riječima što ljude zaustavlja, čak i kad dolaze s namjerom da zaustave njega. Nikodem, kojega smo upoznali u trećem poglavlju kad je dolazio Isusu noću, tiho se javlja u Vijeću i traži pravednost. To je malen čin, ali je hrabrost. Još nije posve otvoren, ali se kreće prema svjetlu. Promisli danas gdje si žedan. Ne vode, nego mira, svrhe, osjećaja da tvoj život vodi nekamo što je važno. Isus i dalje stoji, i dalje upućuje isti poziv. Rijeke koje obećava nisu tanki mlaz, nego ono što se iz tebe prelijeva u živote svih oko tebe. Dođi i pij.
8. dan
Današnje čitanje
Promišljanje
Poglavlje počinje u ranu zoru: dvorišta hrama pune se ljudima, a Isus sjeda da ih poučava. Vjerski vođe dovlače ženu uhvaćenu u preljubu i postavljaju je pred mnoštvo. Ne čine to iz brige za pravednost, nego da Isusa uhvate u zamku između milosrđa i Zakona. Okrutan je to trenutak, a ona je samo oruđe u njemu. Isus se saginje i piše po prahu. Nikada nam nije rečeno što je napisao. Zatim se uspravlja i izgovara riječi koje odjekuju već dvije tisuće godina: „Tko je među vama bez grijeha, neka prvi baci kamen na nju“ (Ivan 8,7). Jedan po jedan odlaze, počevši od najstarijih. Kad Isus podigne pogled, ostala je samo žena. On je ne osuđuje. Kaže joj neka ide i više ne griješi. Zatim, još uvijek u hramu, izgovara drugu veliku izjavu „Ja jesam“ u Ivanovu evanđelju: „Ja sam svjetlo svijeta. Tko ide za mnom, neće hoditi u tami, nego će imati svjetlo života“ (Ivan 8,12). Svjetlo u Svetom pismu nije samo rasvjeta. Ono je objava i smjer, ono što ti pokazuje gdje se nalaziš i kamo ideš. Hodati u tami ne znači samo biti zbunjen, nego biti izgubljen, a to ni ne znati. Isus kaže da je On lijek za to stanje. Slijedi duga i žestoka rasprava s farizejima o identitetu, vlasti, istini i slobodi. Isus im kaže da će ih istina osloboditi, a oni se ježe i uporno tvrde da nikada nisu bili robovi. On govori o ropstvu koje oni ne vide: o ropstvu grijeha, o tome kako zlo savija život prema unutra dok se više ne može ispraviti. Prava sloboda, kaže On, dolazi po Sinu. Poglavlje vrhuni tvrdnjom toliko zapanjujućom da Ga zamalo kamenuju na mjestu: „Prije nego je Abraham postao, ja jesam“ (Ivan 8,58). Ne „bio sam“, nego jesam. Vječno sadašnje vrijeme. Ime koje je Bog sebi dao kod gorućeg grma, sada izgovara čovjek koji stoji u jeruzalemskom dvorištu. Za novog vjernika to je srce svega prema čemu Ivan gradi. Iskusni vjernici, zastanite danas ponovno pred težinom toga: vječni JA JESAM, koji se sagnuo i pisao po prahu uz posramljenu ženu, isti je onaj koji drži sve na okupu.
9. dan
Današnje čitanje
Promišljanje
Zamisli čovjeka koji nikada nije vidio izlazak sunca. Rođen je u tami, ne u tami loše noći, nego u tami svakog dana svojega života. Sjedi uz cestu i prosi, a učenici prolaze pokraj njega i postavljaju teološko pitanje: čiji je grijeh to prouzročio? Isus ne prihvaća takvo pitanje. Jednim dahom sve postavlja drukčije: čovjekova sljepoća nije kazna, nego platno. Bog će na njemu naslikati nešto veličanstveno. Isus pljune na zemlju, napravi blato i namaže čovjeku oči. Čudno je to i zemaljsko čudo: Sin Božji rabi prah i slinu, isti sirovi materijal stvaranja. Zatim šalje čovjeka da se umije u lokvi Siloa, koja, kako nam Ivan kaže, znači „Poslani“. Čovjek ode, umije se i vrati se gledajući. Primijeti da se pokorio prije nego što je vidio onoga koji ga je iscijelio. Vjera često djeluje upravo tako: krećemo prema onome što Isus kaže prije nego što potpuno razumijemo tko je On. Što slijedi gotovo je komično u svojoj tragici. Susjedi ne mogu povjerovati da je to isti čovjek. Farizeji ga vuku na ispitivanje, i to dvaput, jer se ozdravljenje dogodilo u subotu. Ispituju njegove roditelje. Isusa nazivaju grešnikom. I kroz svaki krug ispitivanja taj nekoć slijepi prosjak postaje sve smjeliji. Počinje riječima „čovjek koji se zove Isus“, a završava tako da mu, nakon što ga Isus ponovno pronađe, pada pred noge i kaže: „Vjerujem, Gospodine!“ (Ivan 9,38). Čovjek koji nije mogao vidjeti postaje onaj s najjasnijim pogledom u cijelom poglavlju. O ovome vrijedi danas promisliti: farizeji su savršeno dobro vidjeli, a ostali potpuno slijepi, dok je prosjak u prašini u istom poslijepodnevu primio i tjelesni i duhovni vid. Isus je rekao: „Dok sam na svijetu, svjetlo sam svijetu“ (Ivan 9,5). Svjetlo se ne pogađa s tamom, ono jednostavno dolazi, a tama se povlači. Što god te držalo u tami, sumnja, sram, rana koju nosiš godinama, Isus od tebe ne traži da to prvo objasniš. Traži od tebe da odeš i umiješ se.
10. dan
Današnje čitanje
Promišljanje
Ovce nisu veličanstvene životinje. Nisu žestoke poput lavova ni brze poput konja. Lutaju. Paniče. Potpuno su ovisne o nekome tko poznaje put. Isus je namjerno odabrao tu sliku kad je rekao: "Ja sam pastir dobri" (Ivan 10,11), a ako smo iskreni, ta slika pristaje nama bolje nego što volimo priznati. Isus u ovom poglavlju povlači oštru razliku između dobrog pastira i najamnika. Najamnik ima posao, ali ne i ovce. Kad dođe vuk, bježi, ne nužno zato što je zao, nego zato što ovce zapravo nisu njegove. Dobri pastir, naprotiv, polaže život za ovce. To nije usputna usporedba; to je proročanstvo prema kojem Isus korača. Opisuje križ prije nego što se na njega popeo i o njemu kaže nešto zapanjujuće: "Nitko mi je ne oduzima, nego je sam od sebe dajem" (Ivan 10,18). Raspeće nije bilo nešto što se dogodilo Isusu. Bilo je to nešto što je On izabrao, za tebe, u punoj spoznaji cijene. Govori i o tome da poznaje svoje ovce i da one poznaju Njega, istim dahom kojim opisuje kako poznaje Oca. "Poznajem svoje ovce i moje ovce poznaju mene, kao što Otac poznaje mene, a ja poznajem Oca" (Ivan 10,14-15). To je zapanjujuće uzdignuće. Prisnost koju dijeliš s Pastirom oblikovana je prema prisnosti unutar same Trojstvene zajednice. Nisi broj u stadu. Ti si poznat. A tu je i obećanje koje je kroz stoljeća umirivalo nebrojena uzdrhtala srca: "Moje ovce slušaju moj glas; ja ih poznajem i one idu za mnom. Ja im dajem život vječni: nikada neće propasti i nitko ih neće oteti iz moje ruke" (Ivan 10,27-28). Spomenute su dvije ruke, Sinova i Očeva, i ovce su u objema. Što god danas proživljavao, ne klizi kroz te prste. Počivaj u tome.
11. dan
Današnje čitanje
Promišljanje
U Ivanu 11 postoji jedna pojedinost o kojoj su teolozi napisali čitave knjižnice, a djeca je primijete odmah: „Isus zaplaka“ (Ivan 11,35). To je najkraći redak u Bibliji i jedan od najvažnijih. Onaj koji će uskoro povikom vratiti Lazara iz mrtvih najprije stoji kraj groba i plače. Ne glumi tugu. Ne izvodi puku gestu sučuti. Doista je potresen: riječ koju Ivan rabi nagovješćuje da je uzdahnuo iz dubine duše, poput vala koji se diže s morskog dna. Bog svemira plače nad grobom. Prije nego što dođemo do čuda, moramo sjesti uz sestre. Marta i Marija kažu isto kad ugledaju Isusa: „Gospodine, da si bio ovdje, brat mi ne bi umro“ (Ivan 11,21.32). U Isusovu odgovoru nijednoj od njih nema prijekora. Ne kaže: „Trebale ste mi više vjerovati.“ Martu susreće teologijom: „Ja sam uskrsnuće i život“ (Ivan 11,25), a Mariju suzama. Dovoljno je velik da ti da i jedno i drugo, i dovoljno mudar da zna što ti najprije treba. Prizor na grobu gotovo je neizdrživ u svojoj dramatičnosti. Isus zapovijeda da odvale kamen. Marta se protivi, praktično i iskreno: „Gospodine, već zaudara, jer je četiri dana mrtav“ (Ivan 11,39). Četiri dana nisu beznačajna pojedinost. Židovsko je predanje držalo da duša tri dana lebdi blizu tijela. Nakon četiri dana, po ljudskoj mjeri, nije preostajala nikakva nada. Isus je čekao dok nada nije bila samo slaba, nego posve ugasla. Zatim se naglas pomolio, ne radi sebe, kaže, nego radi okupljenog mnoštva, i povikao u tamu: „Lazare, izlazi!“ I mrtvac je izišao. Primijeti da Isus ne ulazi u grob po Lazara. On zove, a život sluša njegov glas. To je isti glas koji je u Postanku progovorio svijet u postojanje, isti glas koji će jednoga dana pozvati svaki grob da se otvori. Ako se danas nalaziš u situaciji koja je mrtva već četiri dana, ili četiri godine, Isus još stoji na ulazu i još uvijek zove.
12. dan
Današnje čitanje
Promišljanje
Ivan 12 je poglavlje dolazaka i oproštaja, stvari koje postaju jasne i stvari koje izmiču. Šest dana prije Pashe Marija iz Betanije, ista žena koja je sjedila Isusu do nogu dok se njezina sestra uznemirivala, uzima libru skupocjene pomasti i maže Njegove noge, otirući ih svojom kosom. Kuća se ispunja mirisom. Juda prigovara pozivajući se na štednju. Isus je brani: to je učinila za dan Njegova ukopa. Možda nije posve razumjela što čini, ali ljubav joj je dala neku vrstu spoznaje koju račun nikada ne može dati. Zatim slijedi svečani ulazak u Jeruzalem: mnoštvo maše palmovim granama, uzvikuje „Hosana“ i prostire svoje haljine po putu. Izgleda kao krunidba. I jest krunidba, samo ne onakva kakvu itko očekuje. Sami učenici, kaže nam Ivan, nisu razumjeli što se događa sve do poslije uskrsnuća. Rijetko prepoznajemo najvažnije trenutke dok smo usred njih. Zatim neki Grci dolaze k Filipu s jednostavnom molbom: „Gospodine, htjeli bismo vidjeti Isusa“ (Ivan 12,21). To je jedan od najtiše dubokih redaka u cijelom Evanđelju. To su pogani, stranci, ljudi koji nisu imali nikakvo naslijeđeno pravo na obećanja Izraelu, a žele vidjeti Isusa. Čini se da njihov dolazak u Njemu nešto pokreće. On navješćuje: „Došao je čas da se proslavi Sin Čovječji“ (Ivan 12,23). Govori o pšeničnom zrnu koje mora pasti u zemlju i umrijeti da bi donijelo plod. Govori o Sebi. Govori i o nama. Zatim naglas moli, Otac odgovara s neba glasom poput grmljavine, a mnoštvo se razilazi u mišljenju o tome što je čulo. Neki kažu da je anđeo govorio, drugi su čuli samo tutnjavu. Isti zvuk, a čuje se različito, ovisno o uhu koje ga prima. Isus kaže: „Sada je sud ovomu svijetu; sada će knez ovoga svijeta biti izbačen. A ja, kad budem podignut sa zemlje, sve ću privući k sebi“ (Ivan 12,31-32). Križ nije poraz prerušen u pobjedu. On je stvarna pobjeda. Neka te danas to podizanje privuče bliže.
13. dan
Današnje čitanje
Promišljanje
Zamisli prizor: gornja soba, noć prije križa, i Isus, koji dobro zna da mu je Otac sve predao u ruke, da je od Boga izišao i da se Bogu vraća, ustaje od večere, veže ručnik oko pasa i počinje prati noge svojim učenicima. Stvoritelj svemira klekne pred stvorenja koja je sam stvorio. Ako te to ne zaustavi, pročitaj još jednom. Za onoga tko tek počinje čitati Pismo: pranje nogu u starom je svijetu bio posao najnižeg sluge u kući. Ceste su bile prašnjave, a noge u sandalama prljave. Nitko ugledan nije prao noge drugome. Zato Petar ustukne: „Gospodine, zar ti da meni pereš noge?“ (Ivan 13,6). Isus čini nešto što su svi u toj sobi smatrali ispod njegova dostojanstva, a čini to namjerno, s ljubavlju, bez oklijevanja. Ali ovdje ima više od pouke o poniznosti, premda bi i ona sama mogla ispuniti cijeli život. Isus kaže učenicima: „Ako dakle ja, Gospodin i Učitelj, oprah vama noge, i vi trebate jedni drugima prati noge“ (Ivan 13,14). On ne pokazuje samo držanje, nego iznova određuje što je veličina. U kraljevstvu koje gradi, onaj koji služi jest onaj koji vodi. Moć te ne uzdiže iznad ljudi, nego te šalje k njima. A tko već dugo vjeruje, neka razmisli o ovome: Ivan nam kaže da je Isus oprao noge i Judi. Znao je da će ga Juda izdati prije kraja te noći, a ipak je pred njim kleknuo. To nije naivnost, to je suverena, promišljena ljubav koja ne dopušta da je umanji neuspjeh onoga kome služi. To je slika milosti koja mora ušutkati svaku našu ispriku kojom uskraćujemo dobrotu onima koji su nas povrijedili. Danas ti ručnik može biti telefonski poziv koji odgađaš, zadatak ispod tvoje titule ili ljubazna riječ nekome tko je nije zaslužio. Kralj Sluga pokazao ti je put. Pitanje je hoćeš li ga slijediti sve do koljena.
14. dan
Današnje čitanje
Promišljanje
Učenici su preplašeni. Isus im je upravo rekao da odlazi, da će ga jedan od njih izdati i da će ga Petar, njihova stijena, zanijekati prije jutra. Soba se zacijelo činila kao da im tlo izmiče pod nogama. U upravo taj trenutak drhtanja Isus izgovara neke od najnježnijih riječi u cijelom Pismu: „Neka se ne uznemiruje srce vaše! Vjerujte u Boga i u mene vjerujte!“ (Ivan 14,1). Za onoga tko je nov u Bibliji ovo je poglavlje dar i putokaz. Isus govori učenicima da odlazi pripraviti im mjesto i da će se vratiti po njih. Toma, iskren kao i uvijek, jednostavno kaže: ne znamo kamo ideš, pa kako da znamo put? A Isus odgovara tvrdnjom tako potpunom da odjekuje kroz dvije tisuće godina ljudske čežnje: „Ja sam put, istina i život. Nitko ne dolazi k Ocu osim po meni“ (Ivan 14,6). On ne kaže da zna put, niti da će ti pokazati put. Kaže da je On put. Cesta i odredište jedna su te ista Osoba. Vi koji već godinama hodite s Kristom, zastanite časak kod riječi istina. U svijetu koji istinu smatra stvari ukusa, Isus tvrdi da je njezin sam izvor i bit. Svaka istinita stvar koja je ikada izrečena ili otkrivena istinita je zato što odražava, makar i slabo, Onoga koji je sama Istina. Kad se uzdaš u Njega, ne oslanjaš se na osjećaj ni na filozofiju, nego stojiš na jedinom tlu koje se ne može pomaknuti. A zatim je tu život, ne puko postojanje, nego život koji smrt ne može okončati. Isus ne nudi dulju inačicu onoga što već imaš. Nudi nešto kvalitativno drukčije: život koji teče od samog Oca, preko Sina, u svakoga tko dođe. Što god ti danas uznemiruje srce, a nešto uznemiruje, primio si isti poziv koji su primili učenici u onoj gornjoj sobi. Vjeruj. Ne slijepo, nego otvorenih očiju uprtih u Onoga koji je rekao da je put kući.
15. dan
Današnje čitanje
Promišljanje
Negdje između gornje sobe i Getsemanskoga vrta Isus zastaje i izgovara jednu od najintimnijih slika kršćanskoga života koje je ikada naslikao. „Ja sam trs, vi loze“, kaže (Ivan 15,5). Ako si ikada vidio vinovu lozu, znaš da se loza ne naprezanjem rađa plodom. Ona jednostavno ostaje spojena. Život trsa teče kroz nju, a plod je prirodna posljedica te povezanosti. Novom čitatelju ova je slika golemo oslobođenje. Kršćanski život ne počiva ponajprije na tome da se više trudimo. Počiva na tome da ostanemo blizu. Isus kaže: „Ostanite u meni, i ja u vama.“ Ta riječ, ostati, znači ostajati, učiniti svojim domom, ne odlutati. Loza koja se odvoji od trsa ne muči se i ne uspijeva roditi grožđem; ona jednostavno uvene, jer bez trsa uopće nema života. Isus govori otvoreno: „Jer bez mene ne možete učiniti ništa“ (Ivan 15,5). To nije obeshrabrenje, nego poziv da prestaneš iscrpljivati sebe i počneš crpsti iz pravoga izvora. Vama koji dugo hodite s Gospodinom: primijetite što Isus kaže o Očevoj ulozi: „Svaku mladicu koja rod donosi, on čisti da više roda donese“ (Ivan 15,2). Glagol preveden kao „čisti“ označava i podrezivanje, orezivanje. Vinogradar uklanja ono što je dobro kako bi ono što ostaje moglo postati veliko. Ako si u vremenu gubitka, smanjivanja ili podrezivanja, ovaj stih ne objašnjava bol, ali ti kaže tko drži škare i zašto. Otac podrezuje loze koje najviše cijeni. I kroz sve to utkana je ljubav. Isus cijelu sliku temelji na ljubavi između Oca i Sina, a zatim je proširuje na nas: „Ostanite u mojoj ljubavi“ (Ivan 15,9). To nije ugovor koji treba ispuniti, nego odnos u kojem treba prebivati. Plod, radost, poslušnost, usliševana molitva, raste iz ljubavi, a ne iz muke. Danas se ne pitaj kako možeš donijeti više ploda. Pitaj se koliko si blizu trsa.
16. dan
Današnje čitanje
Promišljanje
Isus i dalje govori svojim učenicima u noći uhićenja i govori im nešto što im se moralo činiti gotovo nevjerojatnim: „Bolje je za vas da ja odem“ (Ivan 16,7). Bolje, to znači doista korisnije, na vašu korist. Kako bi Isusov odlazak mogao biti bolji od njegove prisutnosti? Odgovor je Duh Sveti, Utješitelj, a ovo je poglavlje njegovo veliko predstavljanje. Za onoga tko tek upoznaje Pismo: riječ Utješitelj prijevod je grčke riječi Paraklet, koja nosi bogatu paletu značenja: onaj koji je pozvan da stane uz nas i pomogne, zagovornik, savjetnik, ojačavatelj. Dok je Isus bio na zemlji, tjelesno je bio prisutan na jednome mjestu u isto vrijeme. Duh koji je obećao prebivat će u svakome vjerniku, posvuda i uvijek. Učenici su se spremali izgubiti vidljivog Isusa i primiti Boga koji prebiva u njima. To nije korak unatrag, to je zadivljujući korak naprijed. Isus opisuje djelovanje Duha u tri smjera. Prema svijetu, Duh pobija grijeh, pravednost i sud: čini da nevidljive stvarnosti vječnosti ljudskim srcima postanu stvarne i hitne. Prema učenicima, Duh vodi u svu istinu, uzimajući ono što je Kristovo i navješćujući to onima koji mu pripadaju. A prema budućnosti, Duh objavljuje ono što dolazi, da Božji narod nikada ne ostane bez vodiča u nepoznatome. A ti, vjerniče koji godinama hodiš s Gospodinom, uoči nježnost u 20. retku: „Žalost će se vaša pretvoriti u radost.“ Isus ne kaže da će žalost biti zamijenjena radošću, kao da bol nikad nije ni postojala. Kaže da će se pretvoriti, preobraziti, da će se od iste sirove tvari stvoriti nešto novo. Sam križ je uzorak: najgori petak u povijesti postao je temelj vječnoga života. Tvoja žalost nije uzaludna u Duhovim rukama. Danas nisi ostavljen sam. Utješitelj je došao i bliži ti je od tvoga sljedećeg daha.
17. dan
Današnje čitanje
Promišljanje
Prije nego što je Isus ušao u vrt u kojem će ga Juda izdati, zaustavio se i molio. Ne žurnom molitvom, ne šapatom molbe, nego dugim, nužurbanim razgovorom sa svojim Ocem, koji nam Ivan 17 čuva kao pismo ostavljeno otvoreno na stolu. I ovdje te nešto mora zaustaviti: tvoje je ime, na neki način, u ovoj molitvi. Isus nije molio samo za jedanaestoricu koji su stajali blizu. Molio je za sve koji će ikada povjerovati po njihovoj riječi, a to uključuje i tebe, koji ovo danas čitaš. Isus započinje molitvom za sebe i traži od Oca da ga proslavi kako bi on proslavio Oca. Zatim moli za svoje učenike: da budu sačuvani, da budu jedno, da budu posvećeni u istini. Potom proširuje krug: „Ne molim samo za njih, nego i za one koji će njihovom riječju povjerovati u mene“ (Ivan 17,20). Zastani ovdje. Sin Božji, nekoliko sati prije raspeća, dok ga već pritišće težina križa, iskoristio je dio svojih posljednjih riječi da moli za tebe. Za onoga tko tek počinje čitati: ovo se poglavlje ponekad naziva Velikosvećeničkom molitvom jer Isus ovdje djeluje kao naš veliki zagovornik, onaj koji stoji između nas i Boga i zastupa našu stvar. Za iskusnog vjernika: pogledaj što traži. Ne traži da nas uzme iz svijeta, nego da nas sačuva od Zloga dok u njemu ostajemo. On ne moli za tvoj bijeg. Moli za tvoju zaštitu, tvoju svetost i tvoje jedinstvo s drugim vjernicima. Srce molitve kuca u trećem retku: vječni život nije odredište do kojeg stižemo nakon smrti, nego poznavanje Boga već sada, osobno i istinski. Takvo poznavanje mijenja način na koji se budiš ujutro. Nisi zaboravljen. Za tebe se moli sam Sin Božji, čije molitve Otac uvijek čuje.
18. dan
Današnje čitanje
Promišljanje
U Ivanu 18 postoji trenutak koji je lako preskočiti, ali kad ga jednom uočiš, više ga ne možeš ne vidjeti. Kad vojnici i službenici dolaze uhititi Isusa u vrtu, on istupa naprijed, ne natrag, i pita ih: "Koga tražite?" Odgovaraju: "Isusa Nazarećanina." A on kaže: "Ja sam." Na te riječi cijela naoružana četa uzmiče i pada na tlo. Onoga koji uhićuje uhvatio je zvuk njegova glasa. Ovo nije bila nemoćna žrtva koju hvataju noću. Ovo je bio Kralj koji je izabrao da bude uhvaćen. Ivan 18 brzo prolazi kroz jednu od najmračnijih noći u povijesti čovječanstva: Juda vodi vojnike s svjetiljkama i bakljama da pronađu Svjetlo svijeta, Petar izvlači mač i odsijeca uho sluzi, Isusa vode najprije Ani, zatim Kaifi, a potom Pilatu. I kroz sve to, poput niti žalosti, provlači se Petrovo zanijekanje: triput, upravo kako je Isus rekao. "A Šimun Petar stajao je i grijao se" (Ivan 18,25). Stajao je kraj neprijateljske vatre i grijao se dok su njegova Gospodina ispitivali unutra. Ta sitna pojedinost para srce. Za onoga tko tek počinje čitati, vrijedi znati da je Pilat bio rimski upravitelj, onaj koji je imao zakonsku vlast narediti raspeće. Nije našao nikakve krivnje na Isusu, a ipak su ga mnoštvo i vjerski vođe pritisnuli prema presudi kojoj se opirala njegova vlastita savjest. Pilatovo poznato pitanje, "Što je istina?" (Ivan 18,38), uputio je upravo Onome koji je malo prije izjavio da je istina, i otišao je ne čekajući odgovor. Danas ne stoj predaleko od Petra. Većina nas je u nekom trenutku grijala ruke na krivoj vatri: šutjeli smo o svojoj vjeri kad nas je to nešto koštalo, birali udobnost umjesto uvjerenja. Dobra vijest je da Petrova priča ne završava kraj vatre. Ni tvoja.
19. dan
Današnje čitanje
Promišljanje
Jedna riječ u izvornom grčkom, tetelestai, na hrvatski je prevedena s dvije riječi: „Dovršeno je!“ Ivan 19,30 bilježi ih kao posljednje promišljene riječi Isusove prije nego što je prignuo glavu i predao duh. To su najvažnije riječi ikada izgovorene, a nisu bile povik poraza. U starom su svijetu trgovci istom riječju žigosali plaćeni dug. Tetelestai. Plaćeno u cijelosti. Isus s križa nije objavio da je Njegov život gotov, nego da je djelo dovršeno. Ivan 19 ne ublažava ništa. Ne ublažava patnju. Bičevanje, trnova kruna, podrugljivi ogrtač, križ nošen kroz grad, čavli, sati javne agonije: Ivan sve to bilježi postojanim, tužnim perom. Bio je ondje. Stajao je kraj križa s Marijom, majkom Isusovom, i čuo je Isusa kako govori s njega. Kad je Isus pogledao dolje i ugledao svoju majku i učenika koga je ljubio kako stoje zajedno, povjerio ih je jedno drugome: „Ženo, evo ti sina!“ i „Evo ti majke!“ (Ivan 19,26-27). Čak i umirući, brinuo se za one koje je ljubio. Novom čitatelju pomaže znati da je svaka pojedinost raspeća ispunila drevna proroštva zapisana stotinama godina ranije: vojnici koji bacaju kocku za Njegovu haljinu, nijedna Njegova kost nije slomljena, Njegov probodeni bok. Ivan to ističe iznova i iznova, ne kao sitnicu, nego kao svjedočanstvo: ovo nije bila nesreća. Bio je to plan, čuvan u Božjem srcu prije postanka svijeta. Vjerniče koji si ovu priču čuo mnogo puta, danas sjedni i promisli o težini riječi „dovršeno“. Tebi ne preostaje ništa što bi dodao. Nikakvo nastojanje, zaslužvanje ni dokazivanje ne može poboljšati ono što je On proglasio dovršenim. Dug je žigosan. Djelo je izvršeno. Tvoj je jedini odgovor da to primiš.
20. dan
Današnje čitanje
Promišljanje
Marija Magdalena došla je na grob kad je još bila tama. Ta pojedinost nije samo vremenska oznaka, nego slika žalosti. Došla je prije izlaska sunca jer je san bio nemoguć, a grob je bio posljednje mjesto na kojem ga je vidjela. Zatekla je otvoren ulaz i prazan grob, a njezin prvi nagon nije bila radost nego gubitak: „Uzeli su Gospodina iz groba i ne znamo gdje su ga stavili“ (Ivan 20,2). Žalost nas može usporiti da prepoznamo čudo, čak i kad stojimo usred njega. Petar i Ivan potrčali su na grob. Ivan je pretekao Petra, ali se zaustavio na ulazu; Petar je, vjeran sebi, odmah ušao. Vidjeli su povoje gdje leže i ubrus koji je bio na njegovoj glavi, savijen napose, i Ivan nam kaže da je vidio i povjerovao. Savijen ubrus sitnica je, ali već stoljećima ganjuje vjernike. Grobni razbojnik odlazi u žurbi. Onaj tko savije ubrus govori ti da je otišao pod vlastitim uvjetima. Zatim dolazi trenutak koji već dvije tisuće godina slama srca. Marija je stajala vani i plakala, a uskrsli Isus izgovorio je njezino ime. Samo ime, „Marijo“, i ona ga je odmah prepoznala. „Rabuni“, rekla je, što znači Učitelju. Tako uskrsnuće izgleda izbliza: ne kao teološka rasprava, ne kao zasljepljujuća vizija, nego kao tvoje ime izgovoreno od onoga za kojega si mislio da si ga zauvijek izgubio. On nije sjećanje. On nije metafora. Živ je i zna tvoje ime. Novom čitatelju ovo poglavlje donosi i čuvenu Tominu sumnju te Isusov strpljiv i milostiv odgovor na nju, dokaz da je iskreno borenje dobrodošlo u njegovoj blizini. Iskusnom vjerniku neka bude dragocjeno da je prva riječ uskrslog Krista učenicima mir, izgovoren dvaput. Što god danas nosiš sa sobom, ta se riječ i dalje izgovara nad tobom.
21. dan
Današnje čitanje
Promišljanje
Uskrsnuće nije fusnota: ono je početak. Ivan 21 počinje na obali Tiberijadskog mora, gdje se sedam učenika vratilo onomu što su znali: ribarenju. Mreže su prazne. Noć je bila duga. Tada im s obale neki stranac doziva i kaže da bace mrežu na desnu stranu lađe, i odjednom je ne mogu izvući od težine ulova. To je Gospodin. A Petar, čuvši to, ne čeka lađu, nego se baca u vodu. Nakon dvadeset i jednog poglavlja Ivan nam još uvijek pokazuje da Isus vrijedi svakog nedostojanstvenog skoka učinjenog svim srcem. Ono što slijedi na toj obali jedan je od najnježnijih prizora u cijelom Svetom pismu. Isus je već založio vatru. Već ima kruh i ribu. Uskrsli Kralj kraljeva priprema doručak umornim ribarima. Ti koji tek upoznaješ vjeru, upij to: takav je Bog. On naše padove ne dočekuje predavanjem, nego našu prazninu dočekuje objedom. Ti koji si dugo vjernik, primijeti što Isus ne kaže. Ne kaže: „Rekao sam ti.” Kaže: „Dođite, doručkujte!” (Ivan 21,12). Zatim slijedi Petrova obnova. Isus tri puta pita: „Ljubiš li me?” i to jednom za svako zatajenje kraj one druge vatre u dvorištu velikog svećenika. Svako je pitanje rana koja se čisti i zatvara. Svaki odgovor („Pasi janjce moje... Pasi ovce moje... Pasi ovce moje”) povjerava zadaću natrag u ruke koje su je ispustile. Petra njegov pad ne stavlja sa strane: njegovo ga oproštenje šalje. Gospodin nas ne pretvara u nešto manje vrijedno. On nas vraća u nešto veće. Prije tri tjedna počeli smo riječima: „U početku bijaše Riječ.” Danas ne završavamo točkom, nego širom otvorenim vratima. Isus govori Petru: „Slijedi me!” (Ivan 21,19), i taj isti poziv odjekuje kroz svaku stranicu koju si pročitao i svaki dan koji ćeš proživjeti. Evanđelje po Ivanu ne završava: ono se nastavlja u tebi. Pitanje nije je li Isus Gospodin. Pitanje je ljubiš li ga, poput Petra, dovoljno da danas paseš njegove ovce.