Sedam dana prvih koraka za nove vjernike: milost, molitva, Božja riječ i život s Božjim narodom.
1. dan
Današnje čitanje
Promišljanje
Postoji redak toliko poznat da je tiskan na naljepnicama za automobile i dignut na plakatima na sportskim događajima, a ipak poznatost ima običaj otupiti oštricu koja je oduvijek bila namijenjena da prodre do srca. Otvorite Bibliju na Ivanu 3,16 i čitajte polako, kao da ga čitate prvi put, jer čak i ako ste ga čuli tisuću puta, ono što kaže o vama vrijedi čuti iznova. Riječ "tako" u rečenici "Jer Bog je tako zavolio svijet" nije samo pojačivač u smislu "jako puno", premda je i to istina. U izvornom jeziku ima smisao "na ovaj način": Bog je ljubio na ovaj određeni, skupi, nepogrešivi način. Dao je. U Božjem rječniku ljubav nikada nije apstrakcija. Ona je uvijek djelo. Nije poslao poruku ni pokret, poslao je svoga Sina. A redak koji slijedi, Ivan 3,17, jednako je zapanjujuć: "Jer Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu." Sin nije došao izreći presudu krivnje, jer smo je već zaslužili, nego je sam primiti na sebe. Rimljanima 5,8 to produbljuje još više: "Ali Bog dokazuje svoju ljubav prema nama time što je Krist umro za nas dok smo još bili grešnici." Glagol "dokazuje" znači pokazati, dokazati preko svake sumnje. Bog nije čekao da se sami uredimo. Ljubio nas je u našem najgorem stanju, najslomljenije, najudaljenije od Njega. To je ljubav koja vas je pronašla. Novome vjerniku poručujem: neka vam ovo uđe do kostiju. Niste zaslužili put do Božjeg srca i ne možete pasti tako da iz njega ispadnete. Njegova je ljubav početna crta, a ne cilj. A vi koji s Bogom hodite godinama, zadržite se ovdje još trenutak: kada je ova istina zadnji put za vas bila doista nova? Bog koji je zvijezde i galaktike postavio na mjesto pogledao je vas u vašem grijehu i rekao: "Vrijedi." Neka vam to danas bude dovoljno.
2. dan
Današnje čitanje
Promišljanje
Prije nego što Efežanima kaže što su postali, Pavao im kaže što su bili. Ne ublažava to: bili su „mrtvi zbog prijestupa i grijeha“ (Efežanima 2,1). Mrtav nije bolestan, nije u borbi, nije kome treba malo pomoći. Mrtav znači da u nama nije bilo ničega što bi se moglo pružiti prema Bogu. To nije pesimizam, nego iskrena dijagnoza zbog koje je lijek tako zadivljujući. Zatim dolazi jedan od najvažnijih preokreta u cijelom Svetom pismu. Nakon što u 1. do 3. retku opiše naše stanje, Pavao u 4. retku piše: „Ali Bog.“ Dvije riječi koje mijenjaju sve. „Ali Bog, bogat milosrđem, zbog velike ljubavi kojom nas je ljubio, i nas mrtve zbog grijeha oživi zajedno s Kristom.“ Bog je zakoračio u grob našega stanja i udahnuo život onome što je bilo beživotno. Nije nas obnovio, nego uskrisio. Zatim Pavao stiže do ključnog retka cijeloga ulomka, onoga koji kršćani cijene već dvije tisuće godina: „Milošću ste spašeni po vjeri. I to nije od vas: Božji je dar! Ne od djela, da se nitko ne hvali“ (Efežanima 2,8-9). Milost je Božja nezaslužena naklonost, Njegova dobrota koja struji prema onima koji na nju nemaju nikakvo pravo. Vjera je samo otvorena ruka koja prima ono što milost pruža. Dar se ne može kupiti, ishoditi pogodbom ni zaslužiti vjerskim naporom. Može se samo primiti. A Pavao tu ne staje. Redak 10 podsjeća da nismo spašeni po dobrim djelima, ali smo zasigurno spašeni za njih: „Njegovo smo djelo, stvoreni u Kristu Isusu za dobra djela.“ Riječ koja stoji iza prijevoda „djelo“ jest grčka riječ poiema, korijen naše riječi poema. Ti si Božja pjesma, Njegovo remek-djelo u nastajanju. Spasenje nije kraj priče, nego prva rečenica one koju On piše od samoga početka.
3. dan
Današnje čitanje
Promišljanje
Pavao piše iz zatvorske ćelije, pod rimskom stražom, crkvi u gradu Korintu, i s tog neobičnog mjesta iznosi jednu od najodvažnijih izjava u cijelom kršćanskom Pismu: „Tko je dakle u Kristu, nov je stvor: staro prođe, novo nasta” (2. Korinćanima 5,17). Riječ prevedena kao „stvor” ista je riječ koja se u grčkom prijevodu Knjige postanka rabi za prvotno stvaranje. Pavao ne govori o samousavršavanju. Govori o novom postanju. Za potpuno novog vjernika to je i uzbudljivo i, budimo iskreni, katkad zbunjujuće. Možda ste povjerovali u Krista, a ipak još osjećate privlačnost starih navika, starih obrazaca, starih načina razmišljanja. Znači li to da ovaj stih ne vrijedi za vas? Nipošto. Izjava „staro prođe” govori o vašem položaju pred Bogom: vaš je identitet iz temelja i zauvijek promijenjen. Proces u kojem se vaš svakodnevni život približava tom novom identitetu teolozi nazivaju posvećenjem, a on traje cijeli život. Posađeno sjeme stvarno je i prije nego što stablo posve naraste. Stih 21 teološki je pokretač stiha 17: „Njega, koji nije upoznao grijeha, Bog za nas grijehom učini da u njemu postanemo pravednost Božja.” To znanstvenici nazivaju velikom zamjenom. Isus, koji nikada nije sagriješio, tretiran je kao da je počinio svaki grijeh ikad počinjen: vaš, moj, grijeh svijeta. A mi, koji nikad nismo proživjeli ni jedan pravedan dan, tretirani smo kao da smo proživjeli Njegov savršeni život. To nije prividna pravednost, nego stvarni prijenos, pravna i duhovna stvarnost koju priznaje sam nebo. A onima koji su već dugo u vjeri valja reći: novost koju Pavao opisuje nije jednokratan događaj koji blijedi u retrovizoru. Glagolska vremena u grčkom upućuju na trajnu, sadašnju stvarnost. Vi ste neprestano novi u Kristu. Svako jutro kad se probudite, budite se kao novo stvorenje. Neka ta istina bude prvo što ćete ponijeti u dan.
4. dan
Današnje čitanje
Promišljanje
Kad su učenici gledali Isusa kako se moli, nešto u dubini i bliskosti onoga čemu su svjedočili probudilo je u njima glad za tim. Nisu Ga molili da ih poduči teologiji ili čudesima, nego da ih nauči moliti. Molitva koju im je dao u Mateju 6,9-13, a koju zovemo Očenaš, nikada nije trebala biti puko recitiranje. Ona je karta krajolika duše pred Bogom, uzorak koji nam pokazuje oblik koji može imati iskren razgovor pun povjerenja s našim Ocem. Primijetite kako molitva počinje: ne našim potrebama, nego Božjim imenom. „Oče naš, koji jesi na nebesima, sveti se ime tvoje.” Prije nego iznesemo svoje molbe, usmjeravamo se. Sjećamo se s kime govorimo: ne s automatom, ne s dalekom silom, nego s Ocem. Riječ koju je Isus rabio za Oca bila je aramejska „Abba”, riječ nježne bliskosti, poput djeteta koje kaže „tata”. Dano vam je izvanredno povlastica da tom riječju nagovarate Stvoritelja svemira. Nemojte prebrzo proći pokraj nje. Filipljanima 4,6 vodi to još dublje u svakodnevni život: „Ni oko čega ne budite zabrinuti, nego u svemu zahvalno očitujte Bogu svoje molbe u molitvi i prošnji.” Riječi „ni oko čega ne budite zabrinuti” znače: ni zbog čega se ne tjeskobite, ne zato što su naši problemi mali, nego zato što je naš Otac velik. Pavlov lijek za tjeskobu nije pozitivno razmišljanje, nego molitva. I to molitva natopljena zahvalnošću, koja nas drži usidrenima u onome što je Bog već učinio, čak i dok Mu donosimo ono za što još ne vidimo rješenje. A obećanje u 7. stihu jedno je od najljepših u Pismu: „I mir Božji, koji nadilazi svaki razum, čuvat će vaša srca i vaše misli u Kristu Isusu.” Riječ „čuvati” vojnički je izraz: znači držati posadu, stajati na straži. Božji mir nije samo osjećaj, nego stražar postavljen na vrata vašega srca. Vi ga ne možete sami proizvesti. Primate ga: kroz molitvu, kroz zahvalnost, jednostavnim dolaskom k Ocu i povjeravanjem Njemu onoga što ne možete nositi sami.
5. dan
Današnje čitanje
Promišljanje
Zamislite putnika koji korača mračnom cestom: nema uličnih svjetiljki, nema mjeseca, samo uski krug svjetla baklje u njegovoj ruci, nekoliko koraka ispred njega. Tu sliku psalmist ima pred očima kad piše: „Riječ je tvoja svjetiljka nozi mojoj i svjetlo stazi mojoj“ (Psalam 119,105). On ne opisuje reflektor koji odjednom obasjava cijeli obzor. Opisuje taman dovoljno svjetla za sljedeći korak. Upravo tako Božja Riječ djeluje u životu. Kad je Pavao pisao svome mladom prijatelju Timoteju, podsjetio ga je da Sveta pisma koja poznaje od djetinjstva nisu tek stara obiteljska tradicija, nego su živa i snažna. „Sve je Pismo od Boga nadahnuto“, napisao je Pavao, što znači da ga je Bog izdahnuo, kao što čovjek diše toplinu na smrznute ruke. Svaka riječ nosi Njegov dah. A taj je dah, kaže Pavao, koristan da nas poučava što je istinito, da nas ispravlja kad zalutamo i da nas odgaja za pravedan život. Biblija nije pravilnik kojim zaslužujemo Božju naklonost, jer Njegovu naklonost već imate po milosti. Ona je više poput pisma Oca koji vas voli i želi da upoznate Njega, da upoznate sebe i da pronađete čvrsto tlo pod nogama u svijetu koji zna biti vrlo taman. Za novog vjernika ovo je oslobađajuća vijest. Ne treba vam diploma iz teologije da biste imali korist od Pisma. Treba samo otvoriti ga i čitati, vjerujući da je isti Bog koji ga je izdahnuo prisutan s vama dok ga primate. A vjerniku koji je ove riječi čitao stotinu puta predlažem ovo: svjetiljka u psalmistovoj slici drži se blizu nogu, a ne visoko podignuta. To je slika poniznosti, osobe koja je naučila da ne vidi daleko unaprijed i pomirila se s tim. Ona se uzda u Onoga koji drži sutrašnjicu. Danas, gdje god se nalazili na tom putu, Riječ je vaše svjetlo. Neće svako pitanje dobiti odgovor odjednom. Ali sljedeći će korak biti osvijetljen. To je dovoljno da se po njemu hoda.
6. dan
Današnje čitanje
Promišljanje
Mnogi ljudi u crkvu prvi put ulaze noseći tihu bol: strah da je vjera nešto privatno i usamljeno te da je potreba za drugim ljudima nekako slabost. Biblija odgovara na taj strah izravno, i to gotovo na svakoj stranici. Kršćanski život nikada nije bio zamišljen kao put kojim se hoda sam. Pisac Poslanice Hebrejima obraća se vjernicima koji su se počeli udaljavati od zajedničkih okupljanja i potiče ih da ne napuštaju svojih zajedničkih sastanaka (Hebrejima 10,25). Slika koja stoji iza riječi „okupljanje“ jest slika stvari koje se skupljaju na jedno mjesto, kao kad se razasuti dijelovi slože u cjelinu. Kad se vjernici okupe, događa se nešto što se u osami ne može dogoditi. Potičemo jedni druge, a ta riječ ovdje znači poticati, raspirivati, „na ljubav i dobra djela“. Zajednica vjere zamišljena je kao mjesto gdje se vatra u tebi hrani vatrom drugih. Prvi su vjernici to razumjeli sasvim prirodno. Djela apostolska 2 prikazuju zajednicu čija je povezanost gotovo zapanjujuća. Bili su postojani u nauku apostola, u zajedništvu, u lomljenju kruha i u molitvama. Dijelili su ono što su imali. Jeli su zajedno u radosti. I dan za danom Gospodin je pridruživao njihovu broju. Sam njihov zajednički život bio je svojevrsno svjedočanstvo: ljudi izvana gledali su i vidjeli nešto što nisu mogli objasniti niti mu se oduprijeti. Za onoga tko tek počinje slijediti Isusa, pronaći zajednicu vjernika nije neobavezan dodatak, nego dio temelja. Trebat će ti ljudi koji će moliti s tobom kad ne možeš naći riječi, koji će te podsjetiti na istinu kad ti osjećaji lažu i koji će sjediti uz tebe u teškim razdobljima. I, možda na svoje iznenađenje, otkrit ćeš da i ti njima možeš nešto dati. Iskusni vjernik koji ovo čita mogao bi iskreno upitati: jesam li doista prisutan u svojoj zajednici ili ju samo posjećujem? To je razlika, a rana Crkva ju je dobro poznavala.
7. dan
Današnje čitanje
Promišljanje
Stigli ste do kraja sedam dana, a ipak, u najstvarnijem smislu, stojite na početku. Kršćanski život nije odredište do kojeg se stigne. On je hod, korak po korak, dan za danom, u ritmu sa živim Bogom. Pavao to prekrasno izriče: "Ako živimo u Duhu, u Duhu i hodimo" (Galaćanima 5,25). Riječ koju ovdje rabi za "hodati" nije uobičajena grčka riječ za hodanje. Ona znači koračati u redu, održavati korak, kao vojnici koji marširaju u formaciji. Slika je to onoga tko namjerno ostaje blizu Onoga koji ga vodi. Rod koji Pavao opisuje u prethodnim recima, ljubav, radost, mir, strpljivost, ljubaznost, dobrota, vjernost, krotkost i samosvladavanje, nije nešto što se proizvodi snagom volje. To je ono što prirodno raste kada je život ukorijenjen u Duhu Božjem. Novi vjernik ponekad pročita taj popis i osjeti se preplavljeno, kao da sve to treba postići odjednom. No rod se ne pojavljuje preko noći. Raste u svoje vrijeme, tiho, dok korijen ide sve dublje. Vaš je dio ostati povezan s Trsom. Rod je Njegovo djelo u vama. A onda Isus govori, ne kao uspomena, nego kao uskrsli Gospodin koji stoji pred svojim učenicima sa svom vlašću na nebu i na zemlji, i šalje ih. Ne kad budu potpuno osposobljeni. Ne kad budu imali sve odgovore. Šalje ih onakve kakvi jesu, u svijet kojemu treba ono što samo On može dati, i pečati to poslanje najsnažnijim obećanjem u cijelom Pismu: "I evo, ja sam s vama u sve dane, do svršetka svijeta" (Matej 28,20). Uvijek. Ne samo kad se osjećate snažno. Ne samo kad vam je život posložen. Uvijek. Tako se hoda iz dana u dan: ne tako da sve razumijete unaprijed, nego tako da vjerujete da je Onaj koji vas je pozvao uz vas na svakom koraku. Ovaj su tjedan položeni temelji: milost, molitva, Riječ, zajednica Božjeg naroda. Sada hodajte po njima. Hodajte polako ako treba. Hodajte kroz suze ako treba. Ali hodajte, i znajte da nikada ne hodate sami.