Sedam dana susreta s Isusom u Evanđeljima: njegove riječi, njegova moć, njegovo suosjećanje, njegov križ i njegovo uskrsnuće.
1. dan
Današnje čitanje
Promišljanje
Prije nego što je zapjevala prva ptica, prije nego što se prvi val razbio o ikoju obalu, prije nego što je samo vrijeme udahnulo prvi dah, bijaše Riječ. Ivan nas u svoje Evanđelje ne uvodi pričom o rođenju ni rodoslovljem. Vodi nas negdje starije od svega toga. "U početku bijaše Riječ", piše, "i Riječ bijaše u Boga, i Riječ bijaše Bog" (Ivan 1,1). Ako si nov u Bibliji, poslušaj ovo polako: Ivan nam govori da Isus nije počeo u jaslama u Betlehemu. Već je bio ondje, u temeljima svega, i sve što postoji nastalo je po Njemu. Za one koji su ove retke čitali stotinu puta: zastanite na trenutak kod riječi "u". Riječ bijaše u Boga, a grčki izvornik nosi misao biti licem u lice, u dubokom zajedništvu. Prije stvaranja, prije anđela, prije svega što možemo imenovati, u srcu stvarnosti bio je odnos. Ljubav nije nešto što je Bog izumio kad nas je stvorio. Ljubav je od uvijek bila sama narav Božja, Otac i Sin u vječnom općenju. To je onaj koji je zakoračio u naš svijet. I zakoračio je. Četrnaesti stih jedna je od najzapanjujućih rečenica ikada napisanih: "I Riječ je tijelom postala i nastanila se među nama." Riječ prevedena kao "nastanila se" doslovno znači da je razapela svoj šator među nama. To je namjerni odjek Svetog šatora u pustinji, gdje je Bog došao prebivati usred tabora svoga naroda. Vječni, nestvoreni Bog nije poslao poruku ni glasnika. Došao je sam, zaodjenut kožom, podložan gladi, hladnoći i boli, da bismo mogli vidjeti "slavu njegovu, slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca, pun milosti i istine." Što to znači za tvoj život danas? Znači da nikad nemaš posla s dalekim, ravnodušnim Bogom kad otvoriš ovu knjigu ili prignes glavu na molitvu. Bog koji je izgovorio zvijezde u postojanje odlučio je postati dostupan, opipljiv, spoznatljiv. Došao je ondje gdje si ti. Što god nosio ovo jutro, bilo sumnju, tugu, divljenje ili jednostavno tihi utorak, Riječ koja je tijelom postala nije daleko. Već je prešla najdulji put koji se može zamisliti, samo da bude s tobom.
2. dan
Današnje čitanje
Promišljanje
Zamislite da stojite na obali Jordana i promatrate gomilu koja se komeša, kad se čovjek kojeg poznajete, prorok, divlji i beskompromisan, najednom zaustavi, pokaže preko vode na drugog čovjeka koji ide prema vama i kaže: „Evo Jaganjca Božjega koji odnosi grijeh svijeta!“ (Ivan 1,29). To je trenutak koji nam je darovao Ivan Krstitelj. Te riječi, izgovorene jednog običnog poslijepodneva pokraj rijeke, nose težinu tisuću godina povijesti. Za židovsko uho u toj gomili riječ „jaganjac“ bila je puna sjećanja. Bio je to pashalni jaganjac, zaklan da smrt mimoiđe kuću. Bio je to jaganjac svakodnevne žrtve u hramu, prinošen jutrom i večerom bez prestanka. A iza svega toga stajala je potresna poezija Izaije, napisana sedam stoljeća prije: „Prezren, odbačen od ljudi, čovjek bolova, vičan patnji“ (Izaija 53,3). Izaija je vidio nekoga tko će biti „proboden zbog naših prijestupa“ i „skršen zbog naših bezakonja“, nekoga na čija će ramena biti stavljen grijeh svih nas. Cijeli žrtveni sustav Izraela bio je duga, spora strijela uperena u ovog jednog čovjeka. Ono što je Ivan Krstitelj razumio, a što će učenici posve shvatiti tek nakon uskrsnuća, jest da Isus nije došao samo kako bi nas učio boljem ćudoređu ili nas potaknuo da budemo ljubazniji. Došao je riješiti naš najdublji problem: teret grijeha i rastavljenost koju on stvara između nas i svetoga Boga. Jaganjac ne drži ovcama propovijed o njihovu lutanju. Jaganjac umire umjesto njih. Za onoga tko ovo čita prvi put, evo jednostavne i lijepe istine: što god da ste učinili, što god nosili u tihim kutovima svoje savjesti, Ivan pokazuje na onoga koji je došao to uzeti na sebe. Ne da to umanji, ne da se pretvara da nije važno, nego da to sam ponese. Za dugogodišnjeg vjernika pitanje je: je li vam Jaganjac postao toliko poznat da ste se prestali čuditi? Neka vas Ivanov ispruženi prst danas ponovno povede tamo. Pogledajte ga, doista ga pogledajte, i neka se divljenje vrati.
3. dan
Današnje čitanje
Promišljanje
Bio je to dug dan. Isus je s lađe na obali podučavao mnoštvo, prispodobu za prispodobom, sve dok sunce nije nisko zašlo. Tada je rekao svojim učenicima: „Prijeđimo na drugu obalu“ (Marko 4,35), i oni su zaplovili preko Galilejskog jezera. Marko nam, s onom vrstom pojedinosti koju pamti samo očevidac, kaže da su ga poveli „kako je bio“: umornog, još u odjeći u kojoj je poučavao, bez ikakve pripreme za plovidbu. A onda je došla oluja. Galilejsko jezero leži u kotlini okruženoj brdima, a oluje se na njega mogu spustiti zastrašujućom brzinom. Nekoliko tih učenika bili su ribari koji su na ovim vodama radili cijeli život. Nisu bili ljudi koji lako paniče. No Marko kaže da su valovi udarali u lađu i da se lađa punila. Isus je u to vrijeme bio na krmi i spavao na uzglavlju. Probudili su ga pitanjem koje odjekuje kroz stoljeća ljudske patnje: „Učitelju, zar ti nije stalo što ginemo?“ (Marko 4,38). Jeste li se ikada molili nečim vrlo sličnim? Ono što se zatim dogodilo jedan je od najtiše zadivljujućih trenutaka u cijelom Svetom pismu. Isus je „ustao, zaprijetio vjetru i rekao moru: ‚Utihni, umukni!‘ Vjetar je prestao i nastala je velika tišina“ (Marko 4,39). Nije molio da oluja stane. Nije molio Oca u ime učenika. Govorio je izravno vjetru i vodi kao onaj koji ima vlast nad njima, jer je doista ima. Učenici, koji su se bojali oluje, sada su se uplašili njega i pitali jedni druge: „Tko je zapravo ovaj?“ To je upravo pitanje koje Marko želi da si postavimo. Ali ne prelazimo prebrzo preko uzglavlja. Isus je bio istinski, ljudski iscrpljen. On zna što je to biti iznemogao, biti u lađi kad su valovi visoki, biti okružen uplašenim ljudima. On nije daleko božanstvo koje ostaje ravnodušno prema olujama ljudskoga života. On je u lađi s vama. I ima vlast nad svime što vam danas prijeti da vas potopi. Isti glas koji je Galilejskom jezeru rekao „Utihni, umukni“ može progovoriti u kaos vaših okolnosti upravo sada.
4. dan
Današnje čitanje
Promišljanje
Mnoštvo je upravo vidjelo nešto izvanredno: pet tisuća ljudi nahranjeno je s pet kruhova i dvije ribe. Bili su toliko zadivljeni da su htjeli Isusa silom učiniti kraljem. No Isus je znao ono što oni nisu znali: jurili su za kruhom, a ne za Onim koji ga daje. Zato ih je nježno i izravno poveo prema dubljoj gladi koju još nisu imenovali. „Ja sam kruh života“, rekao im je, „tko dolazi k meni, nikada neće ogladnjeti; tko vjeruje u mene, nikada neće ožednjeti“ (Ivan 6,35). To je jedna od velikih Isusovih izjava „Ja jesam“ i zaslužuje da je polako kušamo. Kruh u starom svijetu nije bio prilog. Bio je cijeli obrok. Bio je preživljavanje. Kad Isus posegne za tom slikom, ne govori o luksuzu ni o ukrasu života. Kaže: ja sam ono bez čega ne možete živjeti. Mnoštvo je spomenulo manu u pustinji, čudesni kruh koji je s neba padao da bi četrdeset godina hranio Izrael. Isus ih s pažnjom ispravlja: taj kruh nije dao Mojsije, nego njegov Otac, a pravi kruh s neba nije nešto, nego netko. „Jer kruh je Božji onaj koji silazi s neba i daje život svijetu“ (Ivan 6,33). Za onoga tko ovo čita prvi put, poziv je divno jednostavan: Isus kaže da je najdublja glad koju osjećate, ona koju ne mogu dotaknuti karijera, odnos, uspjeh ni obrok, stvorena da je on utaži. Augustin je to nezaboravno izrekao, iako ne riječima Pisma: naše je srce nemirno dok se ne smiri u Bogu. Isus upravo to tvrdi o sebi. On je mir koji vaš nemir traži. A vjerniku koji ovu istinu poznaje godinama, predlažem da razmisli o 37. retku: „Sve što mi daje Otac, k meni će doći; i tko k meni dolazi, nipošto ga neću izbaciti.“ Taj „nipošto“ je bezuvjetan: ni pod kojim uvjetima, ni zbog kojeg razloga neće odbiti nikoga tko dođe. Možda se osjećate diskvalificirano zbog svojih padova, sumnji, udaljenosti. On kaže: dođi svejedno. Kruh je još uvijek na stolu. Još uvijek ste ovdje dobrodošli.
5. dan
Današnje čitanje
Promišljanje
U svakom iskrenom životu dođe trenutak kad mišljenje mnoštva više nije dovoljno. Isus je to znao pa je svoje učenike poveo u Cezareju Filipovu, mjesto prepuno poganskih hramova i buke mnogih bogova, i postavio im pitanje koje prodire kroz sva vremena: „Što govore ljudi, tko je Sin Čovječji?“ Učenici su imali spreman odgovor. Neki su govorili Ivan Krstitelj. Drugi Ilija. Mišljenja su bila puna poštovanja, čak laskava. Ali bila su pogrešna, i Isus je to znao. Zato je pristupio bliže: „A vi, što vi kažete, tko sam ja?“ Petar je odgovorio bez oklijevanja: „Ti si Krist, Sin Boga živoga.“ Ove su riječi promijenile sve. Primijetite da Isus nije čestitao Petru na oštroumnosti. Rekao je: „Blago tebi, Šimune, sine Jonin, jer ti to nije objavilo tijelo ni krv, nego Otac moj, koji je na nebesima.“ Ovo priznanje nije bilo Petrovo postignuće, nego dar. Spoznaja tko je Isus doista ne dolazi samo iz pametnih rasprava ni iz vjerskog odgoja: dolazi od Boga koji otvara oči srca. Za čitatelja koji tek počinje, evo tla pod nogama: „Krist“ znači Pomazanik, obećani Kralj i Izbavitelj prema kojem je upirao prstom cijeli Stari zavjet. Petar je time rekao: onaj kojeg smo čekali, to si ti. To nije mala tvrdnja. To je stožer oko kojeg se okreće cijela povijest. Za iskusnog vjernika, zastani na ovome: Petrov odgovor bio je objavljen, a ne zaključen razmišljanjem. Koliko često svoju vjeru branimo kao da je prije svega intelektualno stajalište do kojeg smo sami došli, a ne milosrđe koje smo primili? U Petrovu priznanju ima poniznosti koju katkad izgubimo. Do Isusa nismo došli vlastitim razmišljanjem. On nam je darovan. Pitanje i danas stoji u sobi s tobom. Svijet ima svoja mišljenja: dobar učitelj, moralni uzor, povijesna osoba. Ali Isus ne pita što kaže svijet. Pita što kažeš ti. Tvoj odgovor na to pitanje najvažnija je stvar o tebi.
6. dan
Današnje čitanje
Promišljanje
Danas dolazimo na najteže i najsvetije tlo u svim Evanđeljima. Luka 23 vodi nas na brdo zvano Kalvarija i ne smijemo požurivati kroz njega. Dva zločinca vise s obje strane Isusa. Svjetina promatra. Glavari se rugaju. Vojnici bacaju kocku za njegovu odjeću. A usred svega toga Sin Božji, onaj koji je umirio more i uskrisio mrtve, visi u šutnji i patnji. Prve riječi koje Luka bilježi s križa nisu vapaj očaja. One su molitva: „Oče, oprosti im jer ne znaju što čine!“ Zaustavite se ovdje. Ljudi koji su zabijali čavle nisu tražili oproštenje. Svjetina koja se podsmijevala nije ga tražila. Ali Isus je ipak molio za njega. To nije slabost. To je najpotresniji izraz ljubavi koji je svijet ikada vidio. Onaj koji je imao pravo prizvati sud, umjesto toga je prizvao milosrđe. Zatim se događa nešto neočekivano. Jedan od zločinaca, koji umire pokraj njega, okrene se i kaže: „Isuse, spomeni me se kad dođeš u kraljevstvo svoje.“ Nije imao vremena da se krsti, nije imao godina vjernog služenja koje bi ponudio, nikakve vjerske preporuke. Preostao mu je samo dah i očajnička vjera. I Isus mu odgovara: „Danas ćeš biti sa mnom u raju.“ Milost ne traži dug životopis. Traži samo obraćeno srce. Za novog čitatelja, evo srca ovog odlomka: Isus nije umro kao žrtva okolnosti. Umro je namjerno, za vas. Svako ruganje koje je podnio, svaki čavao koji je istrpio bio je cijena plaćena za ljudski grijeh, vaš i moj. Križ je mjesto gdje su se pravda i milosrđe poljubili. A onome koji to zna godinama: pogledajte ponovno tog zločinca. Znao je gotovo ništa o teologiji. Ali znao je da je kriv, znao je da je Isus nevin i vjerovao je da Isus ima kraljevstvo. To je dovoljno. Uvijek je bilo dovoljno. Križ nas podsjeća da spasenje nikada nije bilo pitanje koliko znamo ni koliko dugo služimo. Pitanje je kamo gledamo kad umiremo.
7. dan
Današnje čitanje
Promišljanje
Došle su prije izlaska sunca noseći mirise da pomažu mrtvaca. To je pojedinost koju nam Luka daje i ona je važna: te žene nisu došle svjedočiti čudu. Došle su dovršiti ukop. Nada je za njih bila zapečaćena iza kamena. A onda kamena nije bilo. Dva anđela u blistavim haljinama dočekala su ih pitanjem koje odjekuje kroz svaki naraštaj: „Što tražite živoga među mrtvima? Nije ovdje, uskrsnuo je!“ Te su riječi prijelomna točka cijele ljudske povijesti. Sve prije njih bilo je priprema. Sve poslije njih je odgovor. Žene su potrčale. Petar je potrčao. A kad se Petar sagnuo i pogledao u prazan grob, Luka nam kaže da se „vratio kući, diveći se onome što se dogodilo“. Divljenje je pravi odgovor. I danas jest. Apostol Pavao, pišući Korinćanima desetljećima kasnije, nabraja svjedoke poput sudskog zapisnika: Isus se ukazao Petru, zatim Dvanaestorici, zatim više od petsto braće odjednom, zatim Jakovu, zatim svim apostolima, a naposljetku i samom Pavlu. To nije mitologija odjenuta u vjerski jezik. Pavao kaže: pitajte ih. Većina ih je još živa. Idite i pitajte što su vidjeli. Uskrsnuće nije bilo osjećaj ni simbol, nego događaj sa svjedocima. Za novog čitatelja, evo dobre vijesti u najjednostavnijem obliku: smrt nije pobijedila. Grob ga nije mogao zadržati. I jer je uskrsnuo, istina je sve što je rekao o sebi, sigurno je sve što ti je obećao, a posljednja riječ nad tvojim životom nije smrt, nego život. Za vjernika koji nosi tu istinu godinama: ne dopusti da ti navika oslabi divljenje. Pavao se tomu nikad nije prestao čuditi. Nazvao je sebe „nedonoščetom“, još zapanjen što mu se ukazao uskrsli Krist. Uskrsnuće nije pozadinska informacija tvoje vjere. Ono je njezin otkucaj srca. On je uskrsnuo. Uistinu je uskrsnuo. I jer On živi, živjet ćeš i ti.