Svi planovi

Učenje molitve

Sedam dana o tome kako razgovarati s Bogom: iskreno, jednostavno i bez straha da ćemo pogriješiti.

  1. 1. dan

    Oče naš

    Današnje čitanje

    Promišljanje

    Zamisli da si jedan od učenika i gledaš kako Isus neprimjetno izmiče iz mnoštva da bi molio. Nešto je u tome kako to čini, bez žurbe i bez prikazivanja, zbog čega poželiš ono što On ima. Zato Ga pitaš: „Gospodine, nauči nas moliti.“ U Mateju 6 On odgovara na to pitanje prije nego što je uopće postavljeno, a ono što daje nije formula za recitiranje, nego vrata kroz koja valja proći. Započinje upozorenjem: ne moli da bi te drugi vidjeli. Vjerski vođe Njegova vremena voljeli su duge i glasne molitve na trgovima, molitve upućene ljudskim ušima, a ne Božjem srcu. Isus jasno kaže: „Primili su svoju plaću“ (Matej 6,5). Drugim riječima, pljesak je sve što će dobiti. Ali ti, kaže On, uđi u svoju sobu, zatvori vrata i govori svome Ocu koji vidi u skrovitosti. Publika molitve jest samo jedan Slušatelj. Zatim nam daje riječi koje odzvanjaju kroz dvadeset stoljeća: „Oče naš, koji jesi na nebesima, sveti se ime Tvoje“ (Matej 6,9). Primijeti da prva riječ nije „moj“, nego „naš“. Molitva nikada nije posve privatna: čak i sam u svojoj sobi pridružuješ se jednoj obitelji. I primijeti da prvi pokret molitve nije traženje ičega. To je jednostavno priznanje tko je Bog: Otac. Svet. Blizu. Prije nego što iznesemo svoje potrebe, smirujemo srce u istini čijoj smo se prisutnosti približili. Ako tek počinješ, čuj ovo jasno: ne trebaju ti posebne riječi, određeno držanje ni duga povijest s Bogom da bi molio. Isus uči obične ljude, ribare, carinike, zabrinute majke, kako razgovarati sa svojim Ocem. A ti koji si već dugo na putu vjere, zastani kod ovoga: kada je tvoja molitva zadnji put započela čuđenjem nad imenom Božjim prije nego što je prešla na popis potreba? Molitva Gospodnja nije strop molitve. Ona je kompas: upućuje nas na bliskost prije molbe, na Božje kraljevstvo prije vlastite udobnosti. Svaki put kad moliš, učiš isto što i učenici: da Bog neba sebe naziva tvojim Ocem i da te sluša.

    Prikaži danZvuk je dostupan
  2. 2. dan

    Išćite, tražite, kucajte

    Današnje čitanje

    Promišljanje

    U ovim stihovima postoje vrata, a Isus ti govori da na njih kucaš. Ne bojažljivo. Ne samo jednom. Koristi tri riječi: išćite, tražite, kucajte, a u izvornom jeziku sve su to trajne radnje: neprestano išti, neprestano traži, neprestano kucaj. Ovo nije teologija automata u kojem pritisneš gumb i čekaš. To je poziv u živ, ustrajan odnos, u kojem se naslanjamo na Boga koji želi da Ga nađemo. „Išćite i dat će vam se; tražite i naći ćete; kucajte i otvorit će vam se“ (Matej 7,7). Isus ovo obećanje ne ublažava. Ne kaže: „išti, i možda.“ Kaže: „išćite i dat će vam se.“ Čitatelju koji tek počinje, to može zvučati gotovo predobro, i s pravom otvara iskreno pitanje: zašto se onda čini da neke molitve ostaju bez odgovora? Isus ne obećava da će nam Bog dati sve što želimo u vrijeme koje mi odredimo. Obećava da će nam Bog dati sve što nam treba i da nijedno iskreno traženje Njega nikada ne ostaje prazno. Zatim iznosi razlog od manjeg prema većem, gotovo razoružavajuće jednostavan. Ako te dijete zaište kruh, ne daš mu kamen. Ako zaište ribu, ne daš mu zmiju. Ti si nesavršen roditelj, a ipak znaš davati dobre darove. „Koliko će više Otac vaš nebeski dati dobra onima koji ga mole!“ (Matej 7,11). Lukina inačica dodaje zapanjujuću pojedinost: Otac daje Duha Svetoga onima koji ga mole (Luka 11,13). Najveći dar koji Bog može dati nije riješena okolnost ili razriješen problem, nego On sam. Vjerniče koji si dugo i ustrajno molio, a osjetio si šutnju, zastani ovdje na trenutak. Obećanje nije da Bog odgovara prema našem rasporedu. Obećanje je da odgovara kao Otac, a to znači ponekad s „da“, ponekad s „još ne“, a ponekad s nečim boljim od onoga što smo tražili. Vrata na koja kucaš nisu vrata skladišta. To su vrata Osobe. Nastavi kucati. On je već s druge strane.

    Prikaži danZvuk je dostupan
  3. 3. dan

    U svemu, sa zahvalnošću

    Današnje čitanje

    Promišljanje

    Većina nas dolazi na molitvu tek kada teret postane pretežak. Izdržavamo, brinemo se, snalazimo se, a onda, kad više ne možemo, molimo. Pavao opisuje nešto posve drugačije. „Bez prestanka molite“, piše u 1 Solunjanima 5,17: tri riječi koje već dvije tisuće godina zbunjuju i izazivaju vjernike. Kako čovjek koji ima posao, obitelj, nemirne misli i pun raspored može moliti bez prestanka? Odgovor nije u tome da bismo dvadeset i četiri sata dnevno trebali biti na koljenima. Odgovor je u tome da molitva postane atmosfera u kojoj živimo, a ne zadatak koji obavljamo usput. Dijete ne prestaje razgovarati s roditeljem koji ga voli samo zato što se igra u dvorištu. Doziva ga, osvrće se prema njemu, utrčava s novostima. „Bez prestanka molite“ poziv je na takav neprekidan, otvoren razgovor s Bogom, u kojem granica između molitve i ostatka života postaje prekrasno tanka. Filipljanima 4,6 to oblikuje u nešto konkretno: „Ne budite zabrinuti ni za što, nego u svemu zahvaljujući očitujte svoje molbe Bogu molitvom i prošnjom.“ Biti zabrinut znači biti pun briga, tjeskoban, preopterećen. Pavao ne umanjuje tvoje brige. Nudi ti zamjenu: predaj ih Bogu, a zauzvrat primi mir koji „nadilazi svaki um“ (Filipljanima 4,7). Taj mir nije odsutnost teških okolnosti. On je straža, riječ označava vojnu stražu, postavljena oko tvojega srca i tvojih misli u Kristu Isusu. Primijeti riječ „zahvaljujući“ usred te upute. Svoje molbe donosimo sa zahvalnošću, ne nakon što stigne odgovor, nego prije. To je držanje koje molitvu pretvara iz očajničke pogodbe u razgovor pun povjerenja. Ako si tek postao vjernik, to znači da ne moraš najprije urediti svoju tjeskobu pa tek onda moliti: donesi je, a uz nju donesi i zahvalnost. Ako si zreo vjernik, zapitaj se: ima li briga koje još nosiš, a nikada ih zapravo nisi predao? Danas je dan za tu zamjenu.

    Prikaži danZvuk je dostupan
  4. 4. dan

    Tiho mjesto

    Današnje čitanje

    Promišljanje

    Marko piše žurno, a njegovo je Evanđelje puno riječi „odmah“. Zato je upadljivo da usred tolikog zamaha zastaje kako bi nam pokazao Isusa u nečem sporom i promišljenom. „Ujutro, vrlo rano, dok je još bila noć, ustade, iziđe i ode na samotno mjesto te ondje molio“ (Marko 1,35). Prethodna noć bila je izvanredna: ozdravljenja, oslobođenja, cijeli grad pred vratima. A Isus, umjesto da dulje spava, ustaje prije sunca i pronalazi tiho mjesto nasamo sa svojim Ocem. Ovo nije usputna sitnica. Marko nam pokazuje pokretač koji stoji ispod službe. Čuda nisu rodila molitveni život, nego je molitveni život rodio čuda. Isus nije molio zato što je imao viška vremena. Vrijeme je izdvajao jer je znao da o tome ovisi sve ostalo. Kad ga učenici napokon pronađu i, ukratko, kažu: „Svi te traže, hajdemo“, On nije uznemiren. On je smiren. Zna kamo ide dalje, jer je već bio s Ocem. Psalmist je taj ritam razumio davno prije. „Jutrom čuješ glas moj, Gospodine; jutrom ti iznosim molitvu i očekujem“ (Psalam 5,3). Taj izraz „očekujem“ dočarava stražara koji motri obzor: moli, a zatim čeka, u iščekivanju da Bog djeluje. Molitva nije samo govorenje. Ona je i stav duše okrenute Bogu, koja pazi na Njegov odgovor. Onome tko tek počinje moliti ovaj ulomak nježno daje dopuštenje: ne trebaju ti katedrala ni savršen sat. Isus je pronašao samotno mjesto, vjerojatno hladnu i mračnu padinu. Važno je da kreneš. A vjerniku koji već godinama hodi s Bogom valja iskreno upitati: vodi li tvoj molitveni život tvoj dan ili kaska za njim? Tiho mjesto nije luksuz za ljude s jednostavnim životom. Ono je sam izvor postojanosti koja omogućuje složen život. Pronađi svoje samotno mjesto danas, makar to bilo pet minuta i parkirani automobil.

    Prikaži danZvuk je dostupan
  5. 5. dan

    Iskrene molitve

    Današnje čitanje

    Promišljanje

    Postoji psalam koji počinje optužbom upućenom ravno nebu. David ne počinje hvalom i ne zagrijava se uljudnim riječima. Počinje ovako: "Dokle, Gospodine, zaboravljaš me? Zauvijek?" (Psalam 13,1). Ako vas to zaprepasti, dobro. To znači da ga čitate iskreno. David je bio čovjek po Božjem srcu, a ipak ovdje stoji i prijeti šakom nebu. Osjećao se zaboravljenim. Osjećao je da se Bog skriva od njega. Osjećao je da se tuga trajno nastanila u njegovim prsima, dok njegovi neprijatelji pobjeđuju. Onome tko prvi put čita, pomaže znati da su psalmi bili molitvenik Izraela: pjesme koje su se pjevale u hramu, povici uzdignuti u pustinji, riječi uglačane tisućama očajnih usta prije vaših. Nikada nisu bili zamišljeni kao uglađeni nastupi. Bili su zamišljeni da budu istiniti. A istina koju David ovdje izgovara poznata je mnogima od nas, no malo tko se usudi izreći je naglas: ponekad nam se čini da je Bog odsutan, i to boli. Ali evo nečega uz što će iskusni vjernik možda trebati ponovno zastati: David ne ostaje u prituživanju. Ne napušta razgovor. Okreće se, ne zato što su se njegove okolnosti promijenile, nego zato što bira prisjetiti se tko je Bog, čak i kad to ne može osjetiti: "Ali ja se uzdam u tvoju milost, srce mi se raduje tvome spasenju" (Psalam 13,5). Ta riječ "ali" obavlja izniman posao. Ona je šarka iskrene molitve. Jadikovka i povjerenje nisu suprotnosti. To je ista molitva, izrečena istim ustima, istome Bogu. Bog nije krhak. Može podnijeti vaš gnjev, vašu zbunjenost, vaše "dokle". Iskrena molitva nije bezbožnost, nego bliskost. Tko u Božjoj prisutnosti glumi da je sve u redu, taj drži odmak. Tko vapi iz dubine, taj se približava. Donesite Mu danas ono što vam doista leži na srcu. On to već zna. Samo čeka da to i vi izgovorite.

    Prikaži danZvuk je dostupan
  6. 6. dan

    Ulazak sa zahvaljivanjem

    Današnje čitanje

    Promišljanje

    Prije nego što danas izgovorite i jednu riječ Bogu, stoti psalam traži da učinite nešto: radosno kliknite. Ne tiho, nesigurno kucanje na vrata za koja ne znate jesu li otvorena, nego radosan poklik onoga tko zna da je dobrodošao. "Uđite u vrata njegova sa zahvalnošću, u dvore njegove s hvalospjevom" (Psalam 100,4). Slika je hram, ali poziv vrijedi za svako obično jutro vašeg života. Onome tko prvi put čita, vrijedi zastati kod toga što zahvaljivanje zapravo čini u molitvi. Ono nije obredno zagrijavanje, poput istezanja prije trčanja. Ono je preusmjerenje duše. Kad počnemo zahvalnošću, priznajemo nešto istinito o stvarnosti: da nismo sami sebe stvorili, da nismo sami, da je Bog kojemu pristupamo dobar. Psalam 100 to utemeljuje na najtemeljnijoj istini: "Znajte da je Gospodin Bog; on nas je stvorio, a ne mi sami sebe" (Psalam 100,3). Zahvaljivanje počinje sjećanjem tko je Bog, a tko nije. Apostol Pavao, pišući iz zatvorske ćelije crkvi u Kolosima, odjekuje tu istinu zapanjujuće kratko: "Postojani budite u molitvi, budni u njoj sa zahvaljivanjem" (Kološanima 4,2). Ta riječ "budni" znači biti pozoran, biti budan u molitvi, ne pospan ni rastresen. A protuotrov pospanoj molitvi, nagovješta Pavao, jest zahvaljivanje. Zahvalnost drži oči otvorenima. Podsjeća nas da molitva nije monolog upućen stropu, nego razgovor sa živim Bogom koji je već učinio neizmjerno mnogo. Za vjernika koji se mnogo godina moli ovdje je blag izazov: jesu li vaše molitve postale teške od molbi, a rijetke u hvali? Nema ništa loše u iznošenju potreba, o tome ćemo govoriti sutra, ali molitveni život izgrađen samo na traženju može neprimjetno skliznuti u to da Boga promatramo kao automat, a ne kao Oca. Pokušajte danas ući otvorenih ruku, ne da primite, nego da zahvalite. Pogledajte što to čini sa svime što slijedi.

    Prikaži danZvuk je dostupan
  7. 7. dan

    Kad nemamo riječi

    Današnje čitanje

    Promišljanje

    Ovaj tjedan završavamo na najiskrenijem mjestu na koje nas molitva može odvesti: u trenutku kada nam ponestane riječi. Sjeli ste da molite, a našli ste samo šuplju bol koju ne znate imenovati. Željeli ste dosegnuti Boga, a imali ste osjećaj da posežete u maglu. Ako ste bili na tom mjestu, Poslanica Rimljanima ima nešto izvanredno za vas: to nije odsutnost molitve. To može biti najdublja molitva od svih. „Tako i Duh pomaže našoj slabosti. Doista, ne znamo što da molimo kako valja, ali sam Duh posreduje za nas neizrecivim uzdasima“ (Rimljanima 8,26). Pročitajte to polako. Duh Božji, isti Duh koji je lebdio nad vodama pri stvaranju, useljava se u vjernika i moli kroz njega kad on sam ne može moliti. Uzdah koji ne možete izreći riječima nije ništa. Njega prevodi Netko tko savršeno poznaje i vaše srce i volju Očevu. Za novog vjernika ovo je duboko oslobađajuće: ne možete pogrešno moliti ako se iskreno okrećete Bogu. Ne trebaju vam prave riječi. Ne trebate se osjećati rječito, pa čak ni smisleno. Juda nas podsjeća da molimo „u Duhu Svetom“ (Juda 20), to jest da se prepustimo djelovanju Duha u nama, umjesto da se napinjemo isključivo vlastitom snagom. Molitva nije predstava koju izvodimo; ona je razgovor koji omogućuje Duh. A onima koji već dugo hode s Bogom, možda upravo njima, i ovdje je milost. Duhovna iscrpljenost je stvarna. Razdoblja tuge, zbunjenosti ili suhoće stižu i do najvjernijih među nama. Obećanje iz Rimljanima 8,26 ne istječe sa zrelošću. Duh posreduje za iskusnog svetog jednako nježno kao i za najnovijeg obraćenika. Na dane kad vam se molitve čine tek uzdahom, neka taj uzdah bude vaša molitva. Bog čuje ono što riječi ne mogu nositi. Ovaj tjedan niste stigli do kraja molitve, tek ste je započeli.

    Prikaži danZvuk je dostupan