Sedam dana o primanju Božjeg oprosta i učenju da, uz njegovu pomoć, oprostimo i drugima.
1. dan
Današnje čitanje
Promišljanje
Zamislite noćno nebo za vedre večeri: istok se pruža iza vas, zapad pred vama, a između njih udaljenost toliko golema da je nijedna ljudska noga ne bi mogla prijeći. To je slika koju psalmist rabi kad pokušava opisati što Bog čini s našim grijehom. On ga ne odlaže sa strane niti pohranjuje u arhiv. On ga uklanja. Potpuno. Zauvijek. „Koliko je istok daleko od zapada, toliko je udaljio od nas naše prijestupe“ (Psalam 103,12). Psalam počinje podsjetnikom tko je taj Bog: ne dalek sudac koji zbraja naše promašaje, nego Otac koji je „milosrdan i milostiv, spor na srdžbu i bogat dobrotom“ (Psalam 103,8). Onome tko prvi put čita Bibliju vrijedi se ovdje zaustaviti: Bog Biblije ne vreba da vas uhvati u krivu. On već zna svako zlo koje ste učinili, a njegov prvi korak prema vama jest milosrđe, a ne osuda. Vama koji s Gospodinom hodite već godinama, predlažem da uočite nešto što možda niste primijetili. Psalmist kaže da Bog „zna od čega smo sazdani, sjeća se da smo prah“ (Psalam 103,14). Riječ „sjeća se“ ovdje nosi nježnost, a ne prezir. Bog ne zaboravlja našu slabost da bi se potom nestrpljivo ljutio kad posrnemo. On našu krhkost čuva u mislima s istom brigom s kojom otac drži malo dijete: svjestan je što ono još ne može ponijeti i zato je blag. To mijenja način na koji primamo oproštenje. Mnogi od nas Božji oprost prihvaćaju razumom, ali teret srama godinama nose u prsima. Psalam to ne dopušta. Ako je On uklonio vaš grijeh koliko je istok daleko od zapada, ne možete ga ići natrag po njega. Nestao je. Ostajete vi: poznati, držani i voljeni od Oca čije je milosrđe više od nebesa. Danas neka ova istina sleti na neko određeno mjesto. Sjetite se jednog promašaja koji vučete za sobom. Bog ga je već uklonio. Ne morate nositi ono što je On već pokopao.
2. dan
Današnje čitanje
Promišljanje
Petar je mislio da je velikodušan. U kulturi njegova vremena rabini su obično učili da je oprostiti nekome tri puta više nego dovoljno. Kad je Petar istupio i ponudio sedam, dvostruko više od očekivanog, a još jedan povrh toga, vjerojatno je očekivao odobravajuće kimanje. Umjesto toga, Isus mu je odgovorio brojem koji je zaustavio svaki račun: "Ne kažem ti: do sedam puta, nego do sedamdeset puta sedam" (Matej 18:22). Isus nije postavljao novu gornju granicu od četiristo devedeset. Rušio je gornju granicu u cijelosti. Čim počneš brojiti koliko si puta nekome oprostio, već si pogrešno shvatio što je oproštenje. Oproštenje, onako kako ga uči Isus, nije transakcija s ograničenjem. To je stav srca, onaj koji proizlazi iz primanja nečega tako golemog da se s tim ne može usporediti nikakav dug koji nam drugi duguje. Prispodoba koja slijedi to jasno pokazuje. Jedan sluga duguje kralju deset tisuća talenata, iznos toliko besmislen da bi se mnoštvo nasmijalo. Jedan je talent bio otprilike dvadeset godina plaće. Deset tisuća talenata bila je nemoguća, neotplativa gora duga. Kralj mu sve oprašta, slobodno i potpuno. Zatim isti sluga nalazi druga koji mu duguje stotinu denara, otprilike plaću za tri mjeseca, i daje ga baciti u tamnicu. Kontrast nije suptilan. Namijenjen je tome da nas šokira i potakne na samoispitivanje. Evo pitanja koje prispodoba tiho postavlja svakom vjerniku: Znaš li, zaista znaš, koliko ti je oprošteno? Ne kao teološku činjenicu, nego kao nešto što osjećaš u kostima? Jer kad nam taj dug postane stvaran, kad shvatimo goru od deset tisuća talenata koju je Bog pomaknuo za nas, zamjeranja od stotinu denara koja držimo protiv drugih počinju izgledati sasvim drukčije. Oprostiti drugima teško je. Nitko ne bi smio tvrditi suprotno. Ali put do toga uvijek počinje jednako: povratkom na križ i prisjećanjem što je ondje za tebe otpisano.
3. dan
Današnje čitanje
Promišljanje
Pavao ne ulazi lagano u ovu temu. Počinje popisom: ogorčenost, jarost, srdžba, vika, psovka, pakost, i govori Efežanima da sve to odbace od sebe (Efežanima 4,31). Za čitatelja koji tek počinje, „ukloniti“ je jak izraz. Znači svući nešto sa sebe, kao što skidaš kaput. To nisu samo loše navike kojima treba upravljati, nego odjeća koja ne pristaje onome tko je odjeven u Krista. Zatim dolazi alternativa, a ona nije samo „potrudi se više biti ljubazan“. Pavao piše: „Budite među sobom dobri i milosrdni! Praštajte jedni drugima kao što je i Bog u Kristu oprostio vama“ (Efežanima 4,32). Mjerilo oduzima dah. Ne „oprosti kako bi želio da se tebi oprosti“. Ne „oprosti kad to zaslužuju“. Nego: oprosti kao što je Bog tebi oprostio u Kristu. Mjera našeg praštanja treba biti mjera Njegova. U Poslanici Kološanima dodaje se riječ koju iskusniji čitatelji katkad prebrzo preskoče: „podnosite jedni druge“ (Kološanima 3,13). Podnošenje je tiha rodbina praštanja. Praštanje se bavi učinjenim zlom. Podnošenje je svakodnevno strpljenje koje upija trenja življenja uz nesavršene ljude: sitne smetnje, ponavljane slabosti, načine na koje ljudi jednostavno jesu. Oboje je potrebno. Oboje je moguće samo zato što smo „izabranici Božji, sveti i ljubljeni“ (Kološanima 3,12), ljudi koji su primili identitet prije nego što se od njih zatražila dužnost. Primijeti redoslijed u oba ulomka: tko si dolazi prije onoga što činiš. Izabran si, svet, ljubljen, stoga se ogrni milosrdnim srcem, dobrotom, poniznošću, krotkošću i strpljivošću. Bog od nas nikada ne traži da praštanje stvaramo ni iz čega. Traži da crpimo iz onoga što smo već primili. Ako se danas mučiš oprostiti nekome, poziv nije da skupiš još snage volje. Poziv je da zađeš dublje u vlastitu ljubljenost, da ostaneš uz istinu da ti je Bog u Kristu oprostio, i da pustiš da to prelije.
4. dan
Današnje čitanje
Promišljanje
Isus je ovu priču ispričao ljudima koji su mrmljali što On prima grešnike i blaguje s njima. Zato prije ulaska u prispodobu moramo osjetiti težinu slušateljstva. Farizeji i pismoznanci nisu bili hladni, ravnodušni ljudi, nego duboko religiozni ljudi koji su vjerovali da svetost zahtijeva odmak od nečistih. A Isus na njihovo mrmljanje nije odgovorio raspravom, nego pričom o ocu. Mlađi sinov zahtjev, „Oče, daj mi dio imanja koji mi pripada“ (Luka 15,12), u onoj je kulturi otprilike značio da priželjkuje očevu smrt. Htio je baštinu bez odnosa. Htio je ono što otac ima, a ne samoga oca. I otac mu je to dao. Već je to portret milosti: sloboda koju nam Bog daje čak i da odemo od Njega. Sin na kraju čuva svinje u dalekoj zemlji, što bi židovskom slušatelju bilo najdublje zamislivo poniženje. I tada, kaže tekst, „dođe k sebi“ (Luka 15,17). Uz tu se rečenicu vrijedi zadržati. Doći k sebi nije isto što i postati dostojan. Sinov je plan dok ustaje još uvijek preračunat: ponudit će se kao najamnik, da zaradi svoj kruh. Još ne očekuje obnovu. Uvježbava govor. Ali otac motri. „Dok je još bio daleko, ugleda ga otac njegov i sažali se“ (Luka 15,20). Otac je pogledom čekao. I kad je ugledao dječaka, nije čekao na govor. Potrčao je. Na drevnom Bliskom istoku čovjek dostojanstva nije trčao, to se smatralo nedostojnim. Otac je ipak potrčao, pao sinu oko vrata i izljubio ga. Dječak počinje svoj uvježbani govor, a otac ga prekida slavljem. To je Bog kojega Isus objavljuje religioznim ljudima koji mrmljaju, a i nama. On ne stoji na vratima prekriženih ruku čekajući hoće li tvoja isprika biti dovoljno dobra. On trči. Čekao te je pogledom. I prije nego što dovršiš riječi, već dovikuje za haljinu, prsten i gozbu.
5. dan
Današnje čitanje
Promišljanje
Zamislite prizor: brdo izvan jeruzalemskih zidina, tri križa na nebu i mnoštvo koje je cijelo jutro izrugivalo čovjeka u sredini. Vojnici su mu upravo probili ruke i noge čavlima. Vjerski vođe se podsmjehuju. Svjetina viče pogrdne riječi. I upravo u tom trenutku, ne kad je bol popustila, ne kad se svjetina primirila, Isus otvara usta i govori: "Oče, oprosti im jer ne znaju što čine!" (Luka 23,34). Ako nikada niste čitali te riječi, pustite neka polako dopru do vas. Ako ste ih čitali stotinu puta, pokušajte ih čuti kao da ih čujete prvi put. Zapanjuje nas upravo trenutak u kojem to izgovara. Isus ne čeka da mu bude lakše. Ne čeka da se ljudi pokaju i zamole ga za oproštenje. Moli za njihovo oproštenje dok su čavli još svježi, dok uvrede još lete zrakom. To nije oproštenje kao osjećaj, nego oproštenje kao odluka, čin volje utemeljen u ljubavi. Isus je razumio nešto što mi često previđamo: ljudi koji su ga ranjavali bili su duhovno slijepi. "Ne znaju što čine." Ta rečenica nije isprika za grijeh, nego prozor u milosrđe Božje, koji susreće ljude ondje gdje završava njihovo razumijevanje. Zatim otvaramo Djela apostolska 7 i nalazimo Stjepana, prvog kršćanskog mučenika, kojega razjarena svjetina kamenuje. Dok kamenje pada, Luka bilježi da je "povikao iza glasa: Gospodine, ne uzmi im ovoga za grijeh!" (Djela apostolska 7,60). Duh Kristov toliko je preobrazio Stjepana da je molitva s križa postala molitva njegova posljednjeg daha. Taj uzorak nije slučajan. Stjepan je vidio što je učinio Isus, i to je tako duboko pustilo korijen u njemu da je rodilo plod u njegovu najtežem času. Evo tihog pitanja koje nas danas ispituje: koje je najteže ime na vašem popisu? Tko je osoba čija uvreda još uvijek stišće nešto u vašim prsima? Isus nije izmolio tu molitvu iz udobne udaljenosti. Izmolio ju je s križa. To znači da je oproštenje, istinsko, skupo, Duhom osnaženo oproštenje, moguće usred rane, a ne tek nakon što zacijeli. Ne morate to najprije osjetiti. Možete to najprije odabrati i zamoliti Boga da osjećaj dođe za vama.
6. dan
Današnje čitanje
Promišljanje
Postoji neka teškoća koja se uvuče u kosti kad nešto neispovijedano predugo leži u duši. Psalmist ju je dobro poznavao. U Psalmu 32 piše o vremenu prije ispovijedi, kad je šutio o svom grijehu: "kosti su mi venule dok sam jecao po cijele dane" (Psalam 32,3). To je živ, tjelesan opis onoga što krivnja čini čovjeku iznutra. On ne govori o krivnji kao o pravnom pojmu, nego je opisuje kao iskustvo, nešto što ga je iscrpljivalo kao što suša iscrpljuje zemlju. A onda je priznao. I sve se promijenilo. Apostol Ivan, koji piše stoljećima kasnije, tu istu istinu postavlja u najjasnije svjetlo: "Ako priznajemo grijehe svoje, vjeran je on i pravedan: oprostit će nam grijehe i očistiti nas od svake nepravde" (1 Ivanova 1,9). Primijetite dvije riječi koje Ivan povezuje: vjeran i pravedan. Bog nam ne oprašta zato što je popustljiv ili zato što gleda na drugu stranu. Oprašta nam jer je vjeran svojim savezničkim obećanjima i jer je pravda već zadovoljena na križu. Oproštenje nije Bog koji krši pravila, nego Bog koji ih poštuje, po Kristu. Za onoga tko ovo čita prvi put, evo jednostavnog oblika: ispovijed nije izvođenje obreda da bismo zaslužili Božju naklonost. To je jednostavno slaganje s Bogom o tome što je istina, da smo sagriješili, da je to važno i da trebamo njegovo milosrđe. Riječ u grčkom izvorniku nosi misao da kažemo isto što i Bog. Kad priznajemo, prestajemo se prepirati s Bogom o svom stanju i počinjemo stajati na istoj strani na kojoj on stoji. To je stav poniznosti i ona otvara vrata. Za iskusnog vjernika: David u Psalmu 32 kaže da je Bog, kad je priznao svoj grijeh, oprostio "krivnju grijeha moga" (Psalam 32,5). Ta se izreka udvostručuje, kao da kaže da Bog nije oprostio samo čin, nego i iskrivljeni korijen ispod njega. Toliko duboko seže očišćenje. Nisi samo pomilovan na papiru, nego si opran. Što god tiho nosiš, što god se nadaš da nitko, pa ni Bog, neće primijetiti, danas je dobar dan da to iznesete na svjetlo. On je vjeran. On je pravedan. I očistit će.
7. dan
Današnje čitanje
Promišljanje
Ovaj smo tjedan prešli dug put, od zapanjujuće širine Božjeg oproštenja do skupocjenog, Duhom osnaženog djela da ga pružimo drugima. Danas dolazimo do pitanja prema kojem je vodilo cijelo ovo putovanje: kako izgleda stvarno živjeti slobodno? Ne samo poznavati nauk o oproštenju, ne samo doživjeti dirljiv trenutak oslobođenja, nego prolaziti kroz obične dane kao netko koga stare rane i stare nepravde više ne drže kao taoca. Prorok Mihej daje nam jednu od najljepših slika Božjeg oproštenja u cijelom Svetom pismu. Piše o Bogu koji "voli milosrđe" i koji će "baciti u morske dubine sve grijehe naše" (Mihej 7:18-19). Slika dubokog mora nije slučajna. U starom svijetu morske su dubine bile najnedostižnije i najnepoznatije mjesto koje je čovjek mogao zamisliti. Bog vaše grijehe ne odlaže u neki ormar. Ne čuva ih u pričuvi. Baca ih na mjesto s kojeg se ne mogu vratiti. Ne bez razloga su stari propovjednici govorili: Baca ih u more i postavlja natpis: "Zabranjen ribolov." Pavao u Poslanici Rimljanima ovu slobodu spušta u tkivo svakodnevnih odnosa. "Ne daj se zlu nadvladati, nego dobrim nadvladaj zlo" (Rimljanima 12:21). To je praktični oblik slobodnog življenja. Ne znači pretvarati se da je krivo ispravno ili da se bol nije dogodila. Znači odbiti da zlo ima posljednju riječ u tvojoj priči. Svako iskreno dobro učinjeno onome tko ti je nanio zlo izjava je da nisi njegov zarobljenik. Slobodan si i biraš tako živjeti. Kako ovaj tjedan završava, razmisli kako se sloboda zapravo osjeća u tvom tijelu, u tvom rasporedu, u tvojim odnosima. Oproštenje primljeno od Boga nije transakcija koju si obavio prvog dana pa krenuo dalje, nego je zrak koji udišeš svako jutro. A oproštenje pruženo drugima nije jedan dramatičan trenutak, nego svakodnevna vježba, katkad svakodnevna odluka da prošlost ne vlada sadašnjošću. Stvoren si za slobodan život. Njegovom milošću možeš tako živjeti.