Sedam dana nježnih riječi Svetoga pisma za vrijeme gubitka, u hodu s Bogom koji je blizu slomljena srca.
1. dan
Današnje čitanje
Promišljanje
Postoji jedno Božje ime za koje većina nas ne pomisli da ga zazove sve dok nam tlo ne izmakne ispod nogu. Pavao, koji piše iz vlastita popisa brodoloma, bičevanja i besanih noći, svoju poslanicu Korinćanima ne otvara strategijom ni objašnjenjem, nego imenom: "Otac milosrđa i Bog svake utjehe" (2. Korinćanima 1,3). Primijeti riječ svake. Ne neke utjehe, ne povremene utjehe, ne utjehe samo za žalost koju smatra dostojnom. Svake utjehe. On ne ocjenjuje naše gubitke prije nego što odluči hoće li doći. Psalmist ide još bliže u Psalmu 34,19: "Blizu je Gospodin slomljena srca, i klonule duhom spasit će." Riječ blizu znači tu, odmah uz tebe, a ne da promatra izdaleka iz sigurne udaljenosti. U drevnom svijetu slomljeno srce nije bilo samo osjećaj; bilo je to stanje potpunog sloma, žalost koja čovjeka presavije napola. I upravo ondje, na mjestu gdje smo presavijeni, Pismo kaže da nam je Bog najbliži. Njega ne odbija tvoje raspadanje. On mu se približava. Pavao dodaje nešto što će onima koji čitaju prvi put biti iznenađujuće, a dugogodišnji vjernici možda su to zaboravili: Bog nas tješi "da i mi mognemo tješiti one koji su u bilo kakvoj nevolji, utjehom kojom Bog tješi nas same" (2. Korinćanima 1,4). Tvoja žalost nije slijepa ulica. Već se sada utkiva u nešto što će jednoga dana doprijeti do drugoga čovjeka u njegovu mračnu času. Ne moraš to još vidjeti. Dovoljno je primiti ono što ti On danas nudi. Ako si u ranim, sirovim satima gubitka, ne moraš glumiti snagu niti stvarati mir. Pozvan si jednostavno biti blizu Onome koji je već blizu tebe. Donesi slomljene komadiće. On je Bog svake utjehe, a svake znači i tvoje.
2. dan
Današnje čitanje
Promišljanje
Dvije od najtiših, a najpotresnijih riječi u cijelom Svetom pismu nalaze se u Ivanu 11,35: "Isus zaplaka." To je najkraći redak u Bibliji, a možda i najvažniji za svakoga tko se upravo sada nalazi u žalosti. Dopustimo da nas dotakne prije nego krenemo dalje. Isus zaplaka. Tek je stigao do groba svoga prijatelja Lazara. Marija mu je pala pred noge, a riječi su joj bile natopljene onom vrstom boli koja ne mari za uljuđenost: "Gospodine, da si bio ovdje, brat moj ne bi umro" (Ivan 11,32). Ona ga ne optužuje, nego jednostavno izgovara istinu svoje boli, i to izgovara pravoj Osobi. Isus ne ispravlja njezino bogoslovlje. Ne započinje odmah propovijed o uskrsnuću. Pismo kaže da je "ganut u duhu i potresen" (r. 33), a zatim je zaplakao. Evo što je tu zapanjujuće: Isus je već znao što će učiniti. Za nekoliko minuta Lazar će živ izaći iz toga groba. Čudo je cijelo vrijeme držao u svojim rukama. I ipak je plakao. To znači da njegove suze nisu bile suze očaja ni nemoći, nego suze ljubavi. Nije plakao zato što nije imao odgovora, nego zato što su ljudi koje voli trpjeli. Bol onih koje je ljubio dirnula ga je do suza, iako je znao kraj. Onima koji već dugo čitaju Pismo: zastanite uz ovo. Vječni Sin Božji, po kojem je sve stvoreno, stajao je kraj groba i plakao. Žalost nije neuspjeh vjere. Nije znak da ne vjerujete u uskrsnuće. Isus je vjerovao u uskrsnuće više od ikoga tko je ikada živio, a ipak je plakao. Vaše suze nisu proturječje vašem pouzdanju u Boga. One su zapravo možda jedna od najiskrenijih molitava koje ikada izmolite. On vas vidi u vašoj žalosti danas. I nije ravnodušan.
3. dan
Današnje čitanje
Promišljanje
Psalam 23 toliko nam je poznat da ga riskiramo čitati kao prometni znak: oči prijeđu preko njega, a da se zapravo ne zaustave. Zato danas usporimo sasvim i primijetimo kamo nas ovaj voljeni psalam zaista vodi. David ne obećava život bez dolina. On nas izravno vodi u jednu od njih. „Pa i kad ću dolinom smrtnom proći, zla se neću bojati“ (Ps 23,4). Dolina je stvarna. Sjena je stvarna. David to ne zanijeće, a ne bismo ni mi. Sve mijenja jedan prijedlog: kroz. Ne u dolinu da bismo ostali, nego kroz nju: ima kretanja, ima smjera, ima druge strane. I ima Pratitelja. „Jer si ti sa mnom; tvoj štap i palica tvoja utjeha su mi.“ Pastirova je palica služila za odbijanje grabežljivaca, a štap za vođenje i pridržavanje ovaca na uskim stazama. Oboje su prisutni u dolini. Zaštita i vodstvo, upravo ono što nam treba kad ne vidimo jasno. Onome tko prvi put čita pomaže znati da je David pisao iz iskustva. Bio je pastir prije nego što je postao kralj i znao je što znači voditi uplašene životinje kroz opasan teren. On ne piše teoriju, piše svjedočanstvo. Bio je u dolini. Osjetio je sjenu. I našao je da je Pastir vjeran. Za onoga tko godinama hodi s Bogom: dolina smrtne sjene nije odsutnost Pastira, nego jedno od mjesta na kojima je On najizravnije, najosobnije prisutan. Zeleni pašnjaci i tiha voda iz drugog i trećeg stiha divni su, ali upravo u četvrtom stihu David prelazi s govorenja o Bogu na govorenje izravno Njemu. „Ti si sa mnom.“ Bliskost se u tami produbljuje. Gdje god danas bio u dolini, ne hodaš njome sam. Pastir poznaje svaki korak ove staze i nije se odmaknuo od tvoje strane.
4. dan
Današnje čitanje
Promišljanje
Ivan, posljednji preživjeli apostol, piše Otkrivenje kao starac u progonstvu na otoku Patmosu. Nadživio je gotovo sve koje je volio. Gledao je kako Crkva trpi. I upravo u takvim okolnostima Bog mu daje viziju tako golemu i tako nježnu da već dvije tisuće godina nosi ožalošćena srca: "Otrt će Bog svaku suzu s očiju njihovih: smrti više neće biti, ni žalosti, ni jauka, ni boli više neće biti, jer prijašnje nestade" (Otkrivenje 21,4). Tko ovo čita prvi put, neka zastane kod slike Boga koji briše suze. To nije hladan, službeni čin. To je Otac koji kleči pred licem svoga djeteta. Bog koji je riječju pozvao u postojanje galaktike prikazan je kako čini nešto toliko intimno da zahtijeva nježnu ruku i blisku prisutnost. Svaka suza koju si ikada isplakao bila je viđena. Svakoj će se jednoga dana osobno i nježno posvetiti pozornost. Odlomak počinje novim nebom i novom zemljom, a zatim slijedi velika objava: "Evo šatora Božjega među ljudima! Prebivat će s njima, oni će biti njegov narod, a on, Bog s njima, bit će njihov Bog" (r. 3). Riječ šator nosi težinu cijeloga Staroga zavjeta: to je mjesto gdje su se nebo i zemlja susreli, gdje se Božja prisutnost nastanila među njegovim narodom. Ivan time kaže: sve što je prije bilo istinito samo djelomično, sada je potpuno, trajno i nepovratno istinito. Bog s nama. Ne u posjetu. Nego da prebiva. Za iskusnoga vjernika: primijeti da redak 5 kaže: "Evo, sve činim novo", a ne "činim posve nove stvari". On ne odbacuje ono što je bilo. On to obnavlja. Ljudi koje si voljeo i izgubio, život koji je žalost izmijenila, ništa od toga nije izvan dosega te riječi: novo. To nije bijeg od stvarnosti. To je najrealnija nada na svijetu, izrečena iz usta Onoga koji sjedi na prijestolju i dodaje: "jer riječi su ove vjerodostojne i istinite." Žalost je stvarna. A stvarno je i ovo.
5. dan
Današnje čitanje
Promišljanje
Postoji žalost za koju svijet nema lijeka: žalost onoga tko stoji kraj groba i pita se je li zbogom doista zauvijek. Vjernici u Solunu poznavali su tu žalost. Neki od njihovih dragih umrli su prije Isusova povratka i oni su se bojali da su ti dragi nekako propustili sve, da su ostali zapostavljeni. Pavao im piše ne da bi prekorio njihovu tugu, nego da bi je usmjerio. Ne kaže: "Ne žalostite se." Kaže nešto mnogo nježnije i mnogo preciznije: "da se ne žalostite kao ostali koji nemaju nade" (1 Solunjanima 4,13). Razlika nije u suzama, nego u onome što stoji s druge njihove strane. Pavao zatim čini nešto izvanredno. Nadu u uskrsnuće ne temelji na željama, nego na onome što se već dogodilo. "Doista, ako vjerujemo da je Isus umro i uskrsnuo, tako će Bog i preminule u Isusu dovesti zajedno s njim" (1 Solunjanima 4,14). Kristovo uskrsnuće nije samo uteha, ono je dokaz. Zato što je on izišao iz groba, grob nema posljednju riječ nad onima koji pripadaju njemu. Logika je čvrsta kao prazan grob. Onome tko tek počinje čitati: "spavanje" je ovdje nježna riječ kojom Pismo govori o smrti vjernika, ne o uništenju, nego o počinku iza kojeg slijedi buđenje. A onome koji već dugo vjeruje: zastanite uz ovo. Pavao kaže da će Bog dovesti preminule *zajedno s njim*. Oni koje smo izgubili u Kristu ne čekaju negdje sami. Oni su s Gospodinom i kad on dođe, doći će i oni. Ovaj odlomak završava slikom toliko živom da već dvije tisuće godina tješi Crkvu: poklik, truba, uskrsnuće, ponovni susret, a zatim ovo: "i tako ćemo uvijek biti s Gospodinom" (1 Solunjanima 4,17). Ne za neko vrijeme. Uvijek. Kakav god gubitak danas nosili, neka ta riječ "uvijek" polako i duboko djeluje u vama. Žalost je stvarna. Ali stvarna je i ova nada. A ta nada nije osjećaj, ona je obećanje potpisano uskrsnućem.
6. dan
Današnje čitanje
Promišljanje
Podigni oči. Tako ovaj dan počinje. Pisac Psalma 121 gleda prema brdima i postavlja pitanje koje prije ili kasnije, svojim jezikom, postavi svako ožalošćeno srce: odakle mi dolazi pomoć? To nije pitanje očaja, nego pitanje na putu prema odgovoru. A odgovor stiže odmah, siguran i nenametljiv: „Pomoć mi dolazi od Gospodina, koji je stvorio nebo i zemlju“ (Ps 121,2). Onaj koji je oblikovao planine isti je Onaj koji čuje tvoj vapaj. Pusti da ti se ta razmjera uvuče u srce. Psalam 121 nastavlja se jednim od najzaštitničkih odlomaka cijeloga Pisma. Gospodin neće dopustiti da ti noga posrne. Neće drijemati. On je tvoja hladovina, tvoj čuvar, tvoja straža kad izlaziš i kad ulaziš. Onome tko tuguje, to nisu apstraktna obećanja, nego ruka na ramenu u tami. Možda se osjećaš potpuno nesigurno, kao da se tlo pod običnim životom pomaknulo. Psalam govori izravno tom osjećaju: On bdije. On ne drijema. Veličina svemira ne odvraća Ga od male boli koju nosiš. Jeremija je Tužaljke napisao u ruševinama Jeruzalema, okružen pustošenjem tako potpunim da ga je gotovo nemoguće zamisliti. Pa ipak, iz same te razrušenosti piše riječi koje su nadživjele sva carstva: „Milosrđe je Gospodnje što nas nije do kraja istrebilo, jer nije presahnula samilost njegova; ona se obnavlja svakog jutra, velika je vjernost tvoja“ (Tužaljke 3,22-23). Primijeti: on ne kaže da su se okolnosti promijenile. Kaže da je nešto prizvao u pamet. Nada je u najmračnijim razdobljima često čin svjesnog prisjećanja. Za onoga tko prvi put čita: Jeremija se ne pretvara da je sve u redu. On se usred prave pustoši odlučuje prisjetiti onoga što zna da je istina o Bogu. Za iskusnoga vjernika: razmisli da „novo svakog jutra“ znači da milosrđe koje ti treba za danas nije potrošeno jučer. Njegova samilost nije ograničena zaliha. Što god ovo jutro nosi, a tuga zna jutra učiniti osobito teškima, u njemu je svježe milosrđe koje te već čeka.
7. dan
Današnje čitanje
Promišljanje
Sedam smo dana zajedno hodali dolinom, a danas ne stižemo do kraja žalosti, nego do tla ispod nje, tla koje se ne može survati. Pavao u Poslanici Rimljanima 8,35 postavlja pitanje koje zvuči gotovo kao izazov: „Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove?“ I zatim, kao da predviđa svaki mračan odgovor koji bi ljudsko srce moglo prošaptati, nabraja ih: nevolja, tjeskoba, progonstvo, glad, golotinja, pogibao, mač. Ne govori teoretski. Navodi psalam o tome da nas ubijaju cijeli dan. Zna kako patnja izgleda iznutra. A onda dolazi jedna od velikih prijelomnih riječi cijeloga Pisma: „Ali.“ Ne uljudno neslaganje, nego pobjedonosno odbijanje. „Ali u svemu tome nadmoćno pobjeđujemo zahvaljujući onome koji nas je ljubio“ (Rimljanima 8,37). Pažljivo zapazi izraz: ne *usprkos* tim stvarima, nego *u* njima. Pobjeda nije u uklanjanju teškoga. Ona je u prisutnosti Onoga koji nas je ljubio i koji nas drži usred teškoga, nepobijeđen. Pavao zatim rastegne jezik do krajnjih granica kako bi bio siguran da ništa ne promakne. Smrt. Život. Anđeli. Vlasti. Sadašnjost. Budućnost. Visina. Dubina. Bilo koje drugo stvorenje. Gradi popis bez rupa. Ništa u stvorenom poretku, a žalost, koliko god razarajuća, pripada stvorenom poretku, ne može dohvatiti Božju ljubav i izvući te iz nje. Čitatelju koji tek počinje, ovo je najjednostavnije i najpotresnije: Bog te ne može prestati ljubiti. Ništa što ti se dogodilo, ništa čega se bojiš. Za iskusnog vjernika: zastani kod riječi „ljubavi Božje, koja je u Kristu Isusu, Gospodinu našemu“ (Rimljanima 8,39). Ta ljubav nije apstraktna. Ona ima ime i lice: to je Onaj koji je ušao u smrt i vratio se. Nije te ljubio iz sigurne udaljenosti. Ušao je do kraja. I zato nema mjesta kamo te tvoja žalost može odvesti, a da njegova ljubav već nije bila ondje i da te već ne čeka. Nisi sam. Nikada nisi bio sam. I ništa to ne može učiniti neistinitim.